KAKO UVEK DOBRO DA SE OSEĆATE: Poslušajte savet Svetog Nektarija Eginskog i živite punim plućima
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
U pravoslavnom predanju, ljubav se ne meri rečima niti spoljašnjim pokazivanjem, već tihim i često nevidljivim podvigom srca. Ona se rađa iz smirenja i hrani molitvom, a raste kroz trpljenje i praštanje.
Čovek koji želi da hodi putem Jevanđelja uči da u svakom susretu vidi priliku za ispitivanje sopstvenog srca, jer se upravo u odnosu prema drugome razotkriva istina o nama samima.
Kada nas dotakne nepravda ili uvreda, tada se pokazuje koliko smo spremni da se odreknemo svoje gordosti i da se setimo Hristovih reči o ljubavi prema bližnjem.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve. Praštanje nije zaborav niti slabost, već svesni izbor da se ne uzvrati zlom na zlo, da se u bolu sačuva mir i u tami zapali svetiljka nade.
U takvom podvigu čovek ne gleda samo na sebe, već se trudi da razume slabost drugoga, znajući da svi nosimo svoje rane i terete. Srce koje prašta postaje nalik na tiho more, koje prima u sebe i oluju, ali ostaje verno svojoj dubini.
U toj tišini praštanja, duša se čisti i oslobađa, a ljubav prestaje da bude apstraktna ideja i postaje živa stvarnost. Ona se tada prepoznaje ne po velikim delima, već po spremnosti da se prećuti, da se pomoli i da se pruži ruka pomirenja, čak i onda kada to najviše boli.
Tako se, prema mudrosti i tvrdnji Svetog Marka Podvižnika, ispituje i potvrđuje istinitost našeg duhovnog života, jer ono što nosimo u srcu neminovno se otkriva kroz naše postupke prema onima koji su nas povredili.
"Dokaz iskrene ljubavi je kad ti neko opraštanje uvrede".
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Mnogi duhovnici podsećaju da ljubav i dobrota nisu samo reči, već dela koja nose težinu večnosti.
Čovek koji u bližnjem vidi brata, koji tuđu bol oseća kao svoju i koji bez računa i zadrške pruža ruku pomoći, postaje svedočanstvo žive vere.
Ljubav je u hrišćanstvu postavljena kao temelj svega.
Crkva uči da čovek ne može istinski živeti u zajednici sa Bogom ako u srcu nosi zlopamćenje.
Pravoslavna vera nas uči da krst koji nosimo nije samo spoljašnje stradanje, već i unutrašnja borba da sačuvamo dobrotu i milosrđe čak i onda kada smo povređeni.
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Duhovno iskustvo Crkve kroz vekove svedoči da Bog ne gleda samo na delo, već na nameru i stanje srca.
U besedi za sredu 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na čudesno javljanje koje je ujedinilo hrišćane i nevernike pred Julijanom Odstupnikom.
Umesto da se fokusiramo na trenutke užitka, prava snaga zajedničkog života leži u nečem drugom - svakodnevnom trudu koji gradi istinsku radost.
Višenedeljna neizvesnost okončana je dogovorom Jerusalimskog patrijarhata i izraelske policije - tradicionalne litije nema, a bogosluženja će biti, ali uz izmene.
Spoljna obaveštajna služba Rusije saopštava da patrijarh carigradski pokušava da utiče na izbor naslednika upokojenog patrijarha gruzijskog.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
Samo stojte u crkvi i sve će se smiriti, savetuje otac Amvrosije.
Kakvi ćemo postati, zavisi isključivo od okruženja u kojem smo odrasli odnosno od porodice.
Iza istog praznika kriju se potpuno različiti običaji - od stroge liturgijske tradicije do živopisnih narodnih rituala koji se vekovima prenose s kolena na koleno.