OVIM LJUDIMA, BAR JEDNOM U ŽIVOTU, TREBALO BI DA UPALITE SVEĆU! Prepodobni Serafim Viricki o značaju vraćanja velikog duga i njima, ali i sopstvenoj savesti
Svaki odnos, koji ostane opterećen nepravdom, ostavlja trag i u duši čoveka.
Svaki odnos, koji ostane opterećen nepravdom, ostavlja trag i u duši čoveka.
Oprost ne znači opravdavanje tuđih postupaka, već oslobađanje sopstvene duše od tereta.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
Nije važno samo kakva iskušenja nas snalaze, već kako ih podnosimo.
Umesto osvete i uzvraćanja, vernik je pozvan da trpi, da ne uzvraća zlom na zlo i da se seti sopstvene prolaznosti.
Kada reči lako ranjavaju, ruski svetitelj i veliki duhovnik uči nas da se vera i mir ne brane silom, već tišinom srca koje preobražava nepravdu u snagu. U nastavku proćitajte Jevanđelja za 18. utorak po Duhovima, 7. oktobar.
Nakon što je mitropolit Metodije upozorio na duhovnu dezorijentaciju društva, usledila je oštra reakcija premijera, koja je izazvala ogorčenje među vernicima i pokrenula istrage protiv dvojice arhijereja Srpske pravoslavne crkve.
Kada dođe do nesuglasica, crkva nas podseća na značaj pomirenja i opraštanja, kako bismo mogli da nastavimo dalje u ljubavi i miru.
Onaj ko se ovako ponaša, svaki poraz čini manjim od stvarnosti.
Arhiepiskop Markel protestovao protiv gej parade i sada mora da plati kaznu.
Devojka, koja je bila izrazito pobožna, požalila se ocu Tadeju da nikako ne može da se uda, uprkos tome što je nekoliko puta bila u ozbiljnim vezama. Svaki put, sve je išlo dobro dok nije trebalo da se desi veridba.Pokušavala je da pronađe razlog, ali ni u čemu ga nije pronalazila.
Igumanija manastira Rukumija objašnjava zašto samo pokajanje nije dovoljno i kako pomirenje sa sobom i bližnjima vodi ka istinskom duševnom miru.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
To nije nagli pad, već postepeno udaljavanje od istine, koje počinje onda kada čovek prestane da prepoznaje sopstvenu unutrašnju težinu.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.