U pravoslavnom učenju, iskušenja nisu slučajne nevolje, već nužni i blagotvorni ispiti duše. Ona dolaze kao prilika da se čovek ogleda u istini o sebi - da vidi koliko je duboko u njemu vera, smirenje i poverenje u Božiju volju.
Svako iskušenje, bilo da je bol, nepravda, bolest ili uvreda, razotkriva unutrašnje stanje čoveka. Nije važno samo kakva iskušenja nas snalaze, već kako ih podnosimo - jer upravo u tome se meri naša duhovna zrelost.
Onaj koji u trenucima iskušenja zadržava mir, ne traži krivce i ne uzvraća zlom na zlo, pokazuje da se njegova duša već oblikovala po meri Hristovoj. Prema pravoslavlju, duhovni rast ne meri se spoljnim delima, već unutrašnjim odnosom prema onome što nas boli.
Prepodobni Nil Sorski je isticao da se upravo preko iskušenja i toga kako ih čovek podnosi, može izmeriti i stanje duhovne zrelosti čoveka.
"Snaga kojom podnosiš iskušenja jeste mera tvoje unutrašnje zrelosti. Preko nje lako možeš da poznaš na kojoj stepenici zrelosti stojiš. Ako onome koji te je uvredio ne opraštaš celog svog života, budi siguran da unutrašnji put uopšte nisi ni počeo. Ako si bio uvređen, pa si uvredu tek posle godinu dana uspeo da zaboraviš, znači da stojiš na najnižoj stepenici unutrašnjeg truda.
Ukoliko dalje budeš napredovao u duhovnom trudu, utoliko ćeš brzo moći da opraštaš nanesene ti uvrede: posle jednog meseca, jedne nedelje ili jednog dana."
Igumanija manastira Rukumija objašnjava zašto samo pokajanje nije dovoljno i kako pomirenje sa sobom i bližnjima vodi ka istinskom duševnom miru.
Pravoslavlje uči da iskušenja ne treba doživljavati kao kaznu, već kao priliku za rast.
Pravoslavna crkva uči da Bog nikada ne deluje preko prisile, straha ili uznemirenja, već kroz ljubav, mir i radost u duši.
Oproštaj nije slabost, već podvig i najviši izraz duhovne snage.