PRAVA RADOST DOLAZI OD BOGA, A ON JE DAJE BAŠ OVIM LJUDIMA! Sveti Antonije Veliki otkriva i čime su je zaslužili!
Često upravo insistiranje na sopstvenoj volji postaje izvor nemira.
Često upravo insistiranje na sopstvenoj volji postaje izvor nemira.
Ono što je bilo ne može se promeniti, a ono što će biti nije u ljudskim rukama.
Ćutanje nije puko odsustvo reči, već prostor u kojem se oblikuje trezvenost i sposobnost rasuđivanja.
Tamo gde čovek vidi kraj, Crkva govori o početku — o povratku sebi, o vraćanju poverenja u tvorca koji ne ostavlja nikoga.
Duhovni mir postao je retkost, gotovo privilegija koja izmiče većini ljudi.
Crkva uči da je mir unutrašnja harmonija čoveka s Bogom i sa samim sobom.
Nije važno samo kakva iskušenja nas snalaze, već kako ih podnosimo.
Mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla.
Susret sa Bogom u pravoslavlju ne dešava se samo jednom, već se stalno događa – u srcu čoveka, u molitvi, kroz liturgiju, kroz Sveto pismo i svete tajne.
Što više gledamo u živote drugih, manje vidimo sebe. Sveti Oci uče – čuvaj oko, jezik i srce, jer greh ulazi na mala vrata.
Pravoslavlje jasno opominje da duhovni mir nije rezultat naših napora da sve oko sebe dovedemo u red, već plod unutrašnje promene - života u zajednici s Bogom.
Prihvatanje Božje volje ne znači odustajanje od sebe, već poverenje da nas Bog, kao Otac, vodi tamo gde treba da budemo.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Kao dečaci ostali su bez oba roditelja, a sada se jedan od njih bori sa teškim oboljenjem jetre i čeka priliku za nastavak lečenja.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.
Na kraju otac Bojan upozorava da stalno pucanje zbog sitnica ne može biti način života.