ČOVEKU JE BOLJE DA PADNE U RUKE DEMONA, NEGO OVO DA MU SE DESI! Starac Emilijan o muci iz koje se ljudi teško izvlače
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
Tamo gde čovek vidi kraj, Crkva govori o početku — o povratku sebi, o vraćanju poverenja u tvorca koji ne ostavlja nikoga.
Sve je više ljudi koji danas, u brzini savremenog sveta, upadaju u osećaj beznađa koji tiho nagriza svakodnevicu. Umor od obaveza, strah od budućnosti, pritisak da se stalno bude bolji i uspešniji - sve to čini da mnogi izgube veru u sopstvenu snagu.
Očaj, nekada prolazan i blag, postaje za neke ljude stanje iz kojeg je teško izaći, bez obzira na to kakve im se životne prilike pružaju. Čak i oni kojima bi drugi poželeli da se nađu "u njihovoj koži", nose nevidljive borbe. Deluje kao da se oko čoveka zatvara krug, da mu se misli sve više skupljaju oko jedne tačke, a ta tačka je bol.
U takvom svetu, pravoslavlje pred čoveka ne stavlja jednostavne recepte, niti obećanja brzog izlečenja duše, ali nudi pogled koji ne poriče bol, već ga pretvara u put. Očaj se, prema učenju Crkve, javlja kada čovek izgubi osećaj da je voljen i da njegov život ima smisao.
A smisao nije u onome što prolazi, već u onome što ostaje: u odnosu sa Bogom, u unutrašnjem miru, u slobodi koja ne zavisi od okolnosti. Pravoslavna tradicija podseća da beznađe počinje onda kada se čovek previše osloni na svoje misli, kada tera sebe da sam nosi teret koji je isuviše velik.
Ipak, tamo gde čovek vidi kraj, Crkva govori o početku — o povratku sebi, o vraćanju poverenja u tvorca koji ne ostavlja nikoga.
U manastirima i hramovima širom sveta, sveštenici i monasi već vekovima susreću ljude slomljene očajem. Njihove reči nisu teoretske, nisu ukori niti laka uteha, već iskustvo onih koji znaju koliko je ljudska duša krhka.
Upravo zato pravoslavlje naglašava da se čovek ne sme vezati ni za privremene želje, ni za prolazne uspehe, niti za sopstvena tumačenja stvarnosti. Mislima se ne sme dati vlast nad životom, jer one često zavode u krug beskrajnih analiza koje guše molitvu i mir.
U duhu tog učenja nadovezuju se i reči shiigumana Save Ostapenka, čiji savet mnogima postaje svetionik u trenucima tame:
"Provedi svaki dan kao da ti je poslednji i nećeš očajavati. Ne analiziraj svoje misli, čak ni dobre, koje nisu povezane sa delima: to đavo odvraća svakoga od molitve. Ne vezuj se ni za koga ni za šta, inače ćeš izgubiti Boga i nebo. Ljubi Boga i on će te spasiti".
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
Ono što nije urađeno juče, može se uraditi danas, a ono što niste uradili pre, možete sutra, naglašava otac Haralampije.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
Crkva uči da je mir unutrašnja harmonija čoveka s Bogom i sa samim sobom.
Svi su, prema hrišćanstvu grešni, osim Isusa Hrista, ali i tu postoje razlike.
Blaženopočivši mitropolit crnogorsko-primorski u svojoj knjizi objasnio je da vegetarijanstvo i lekarski režimi ne mogu da zamene dublji smisao uzdržavanja i zašto pravi odnos prema hrani oblikuje telo, dušu i svakodnevni život.
Anđeo čuvar je svedok naših padova, ali i naših dobrih namera.
Često ih mešaju zbog njihove uloge u obredima, jer su oboje povezani sa molitvom, istakao je Đurđević.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
U trenutku očaja mislila je da je ostala sama, a onda je saznala da je patrijarh intervenisao kod Boga, a ne kod ljudi.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
U nedelju, 1. marta, biće osveštani krstovi i zvona hrama Svetog Save na Starom aerodromu, u prisustvu mitropolita Joanikija i brojnih vernika, čime izgradnja ulazi u posebno svečanu fazu.
Od oraha, urmi, smokava i suvog grožđa nastaje brza domaća poslastica na vodi koja se lako oblikuje, dugo ostaje sočna i prija kao lagan slatki zalogaj posle posnog obroka.
U besedi za petak prve sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto Hristove reči o prvima i poslednjima razotkrivaju zabludu o uspehu, časti i moći i pokazuju po čemu se čovek zaista prepoznaje pred Bogom.