ČOVEKU JE BOLJE DA PADNE U RUKE DEMONA, NEGO OVO DA MU SE DESI! Starac Emilijan o muci iz koje se ljudi teško izvlače
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
Tamo gde čovek vidi kraj, Crkva govori o početku — o povratku sebi, o vraćanju poverenja u tvorca koji ne ostavlja nikoga.
Sve je više ljudi koji danas, u brzini savremenog sveta, upadaju u osećaj beznađa koji tiho nagriza svakodnevicu. Umor od obaveza, strah od budućnosti, pritisak da se stalno bude bolji i uspešniji - sve to čini da mnogi izgube veru u sopstvenu snagu.
Očaj, nekada prolazan i blag, postaje za neke ljude stanje iz kojeg je teško izaći, bez obzira na to kakve im se životne prilike pružaju. Čak i oni kojima bi drugi poželeli da se nađu "u njihovoj koži", nose nevidljive borbe. Deluje kao da se oko čoveka zatvara krug, da mu se misli sve više skupljaju oko jedne tačke, a ta tačka je bol.
U takvom svetu, pravoslavlje pred čoveka ne stavlja jednostavne recepte, niti obećanja brzog izlečenja duše, ali nudi pogled koji ne poriče bol, već ga pretvara u put. Očaj se, prema učenju Crkve, javlja kada čovek izgubi osećaj da je voljen i da njegov život ima smisao.
A smisao nije u onome što prolazi, već u onome što ostaje: u odnosu sa Bogom, u unutrašnjem miru, u slobodi koja ne zavisi od okolnosti. Pravoslavna tradicija podseća da beznađe počinje onda kada se čovek previše osloni na svoje misli, kada tera sebe da sam nosi teret koji je isuviše velik.
Ipak, tamo gde čovek vidi kraj, Crkva govori o početku — o povratku sebi, o vraćanju poverenja u tvorca koji ne ostavlja nikoga.
U manastirima i hramovima širom sveta, sveštenici i monasi već vekovima susreću ljude slomljene očajem. Njihove reči nisu teoretske, nisu ukori niti laka uteha, već iskustvo onih koji znaju koliko je ljudska duša krhka.
Upravo zato pravoslavlje naglašava da se čovek ne sme vezati ni za privremene želje, ni za prolazne uspehe, niti za sopstvena tumačenja stvarnosti. Mislima se ne sme dati vlast nad životom, jer one često zavode u krug beskrajnih analiza koje guše molitvu i mir.
U duhu tog učenja nadovezuju se i reči shiigumana Save Ostapenka, čiji savet mnogima postaje svetionik u trenucima tame:
"Provedi svaki dan kao da ti je poslednji i nećeš očajavati. Ne analiziraj svoje misli, čak ni dobre, koje nisu povezane sa delima: to đavo odvraća svakoga od molitve. Ne vezuj se ni za koga ni za šta, inače ćeš izgubiti Boga i nebo. Ljubi Boga i on će te spasiti".
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
Ono što nije urađeno juče, može se uraditi danas, a ono što niste uradili pre, možete sutra, naglašava otac Haralampije.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
Crkva uči da je mir unutrašnja harmonija čoveka s Bogom i sa samim sobom.
Od plemkinje do skromne monahinje: njen životni put obeležili su izgnanstvo, duboka vera, čudesni događaji i godine provedene u Srbiji.
Grkinja Teano, koja živi u Nemačkoj, ispričala je kako je njena porodica prošla kroz najteže trenutke nakon rođenja ćerke Nektarije, kada su strah i neizvesnost zamenjeni verom, molitvom i nadom u Božju pomoć.
Protojerej Oleg Stenjajev objašnjava zbog čega se ponedeljak vezuje za anđele i podseća na pobožnu praksu koja pomaže verniku da produbi svoj molitveni život.
Istoričar Boris Stojkovski i osnivač fondacije Lazarica Aleksandar Avramov svedoče o tragovima pisanog nasleđa ostroškog čudotvorca u vatikanskim arhivima, dok pitanje njihove dostupnosti i dalje nema zvaničan odgovor.
Istoričar Boris Stojkovski i osnivač fondacije Lazarica Aleksandar Avramov svedoče o tragovima pisanog nasleđa ostroškog čudotvorca u vatikanskim arhivima, dok pitanje njihove dostupnosti i dalje nema zvaničan odgovor.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Krompir, sir i brašno dovoljni su da nastane pita koja je nekada okupljala porodice širom Hercegovine i bila jednako prisutna u domovima različitih vera.
Nastajali bez autora i plana, oblikovani kroz vekove straha, vere i svakodnevice, običaji su preživeli čak i onda kada su njihova prvobitna značenja nestala.
U besedi za četvrtak 7. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto se najdublja ljubav prema Gospodu ne rađa iz onoga što oči vide, već iz srca otvorenog za Božije prisustvo.