DA LI JE GREH PLAKATI KAD NEKO UMRE: Sveti oci iznenadili odgovorom
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
U poslednje vreme lekari širom sveta primećuju zabrinjavajući trend – sve više ljudi oboleva, a uzroci mnogih bolesti ostaju nejasni. Savremena medicina često ne može da objasni zašto se neki zdravstveni problemi javljaju kod potpuno zdravih osoba, niti zašto su mnoge hronične tegobe u porastu.
Međutim, ranije su sveti ljudi govorili o dubokim, duhovnim uzrocima bolesti. Jedan od njih bio je Sveti Serafim Sarovski.
Prema njegovim rečima, bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše. Svetitelj je učio da postoje tri glavna razloga zbog kojih čovek može oboleti.

Mnoge tegobe proizilaze iz činjenice da čovek postaje apatičan i tužan. "Treba se truditi da imamo radostan duh – radosna i srećna osoba može sve!", govorio je Sveti Serafim. Radosno srce, smatrao je, ima snagu da prebrodi i najteže okolnosti.
Možete se razboleti ako ste stalno ljuti i besni na druge. Negativna osećanja, upozoravao je svetitelj, truju dušu i telo. "Ne smete dozvoliti da ona uđu u vas – održavajte harmoniju i mir u sebi.“ Serafim Sarovski je rekao i čuvene reči: "Stekni mir u svojoj duši i hiljade oko tebe će se spasiti."
Njegovo učenje podseća da onaj ko ne uzvraća zlo zlom, ne osuđuje i ne reaguje na uvrede, čuva i sebe i druge od patnje.
Ako čovek čini nepravdu, neiskrenost ili bilo koji oblik zla, može, prema rečima svetitelja, doći do bolesti koja mu se daje ne da bi patio, već da bi imao priliku da se promeni. "Bog nije uzrok zla, nije On taj koji nam šalje tegobe. Češće se sami dovodimo u žalosno stanje", govorio je Sveti Serafim Sarovski.
Svetac je naglašavao da greh ne mora nužno biti neko strašno zlo, već može biti i neiskreni postupak.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Pouka shi arhimandrita Ilije o duhovnom zdravlju razotkriva da svaka rana, ako se nosi sa verom, postaje znak Božje blizine, a ne kazne.
Tuga može da postane duhovno korisna ako čoveka vodi ka pokajanju, smirenju i molitvi, ali može i da postane pogubna ako ga odvede u očajanje i beznađe.
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Čovekovo srce stvoreno je za mir, čistotu i blagost, dok gnev izvire iz gordosti.
Kroz jednostavnu priču o učitelju i njegovim učenicima, patrijarh Pavle je pokazao je da uzrok vike ne leži besu, već u razdvojenosti među ljudima.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
Zli ljudi najčešće ne podnose ono što ih razobličava.
Dešava se, priča otac Dimitrije, da Bog prima dete sebi, jer želi da izbavi njega i njegove bližnje od nekog težeg krsta.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Zli ljudi najčešće ne podnose ono što ih razobličava.
Jednostavno jelo od krompira, luka i pirinča, obogaćeno kobasicom, koje se sprema bez mnogo muke, a donosi pun domaći ukus i miris nedeljnog ručka kakav se nekada podrazumevao.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.