DA LI JE GREH PLAKATI KAD NEKO UMRE: Sveti oci iznenadili odgovorom
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
U poslednje vreme lekari širom sveta primećuju zabrinjavajući trend – sve više ljudi oboleva, a uzroci mnogih bolesti ostaju nejasni. Savremena medicina često ne može da objasni zašto se neki zdravstveni problemi javljaju kod potpuno zdravih osoba, niti zašto su mnoge hronične tegobe u porastu.
Međutim, ranije su sveti ljudi govorili o dubokim, duhovnim uzrocima bolesti. Jedan od njih bio je Sveti Serafim Sarovski.
Prema njegovim rečima, bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše. Svetitelj je učio da postoje tri glavna razloga zbog kojih čovek može oboleti.

Mnoge tegobe proizilaze iz činjenice da čovek postaje apatičan i tužan. "Treba se truditi da imamo radostan duh – radosna i srećna osoba može sve!", govorio je Sveti Serafim. Radosno srce, smatrao je, ima snagu da prebrodi i najteže okolnosti.
Možete se razboleti ako ste stalno ljuti i besni na druge. Negativna osećanja, upozoravao je svetitelj, truju dušu i telo. "Ne smete dozvoliti da ona uđu u vas – održavajte harmoniju i mir u sebi.“ Serafim Sarovski je rekao i čuvene reči: "Stekni mir u svojoj duši i hiljade oko tebe će se spasiti."
Njegovo učenje podseća da onaj ko ne uzvraća zlo zlom, ne osuđuje i ne reaguje na uvrede, čuva i sebe i druge od patnje.
Ako čovek čini nepravdu, neiskrenost ili bilo koji oblik zla, može, prema rečima svetitelja, doći do bolesti koja mu se daje ne da bi patio, već da bi imao priliku da se promeni. "Bog nije uzrok zla, nije On taj koji nam šalje tegobe. Češće se sami dovodimo u žalosno stanje", govorio je Sveti Serafim Sarovski.
Svetac je naglašavao da greh ne mora nužno biti neko strašno zlo, već može biti i neiskreni postupak.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Pouka shi arhimandrita Ilije o duhovnom zdravlju razotkriva da svaka rana, ako se nosi sa verom, postaje znak Božje blizine, a ne kazne.
Tuga može da postane duhovno korisna ako čoveka vodi ka pokajanju, smirenju i molitvi, ali može i da postane pogubna ako ga odvede u očajanje i beznađe.
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Čovekovo srce stvoreno je za mir, čistotu i blagost, dok gnev izvire iz gordosti.
Kroz jednostavnu priču o učitelju i njegovim učenicima, patrijarh Pavle je pokazao je da uzrok vike ne leži besu, već u razdvojenosti među ljudima.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
U besedi za 28. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da greh donosi razdor i pomračenje, dok je sve stvoreno od Boga u svojoj prirodi čisto i dobro.
Jedna osobina drži dušu otvorenom za Božji dar, a njeno zanemarivanje donosi unutrašnji nemir.
Dela Predraga Dragovića nisu bila samo slike i skulpture, već svedočanstvo istorije, vere i narodne memorije koja i dalje inspiriše nove generacije.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.
I dok se mahom priča o obavezama domaćina kako slava ne bi izgubila svoj smisao, malo se priča kako bi gosti trebalo da se ponašaju kad na nju dođu.