OVI LJUDI SU OROĐENI SA ZLIM DUHOM! Sveti Siluan Atonski otkriva da se po ovome prepoznaju!
Brojni pojedinci, bilo iz ličnih razočaranja, racionalističkog pristupa ili pod uticajem naučnih i filozofskih pravaca, donose zaključak da Boga nema.
Tuga može da postane duhovno korisna ako čoveka vodi ka pokajanju, smirenju i molitvi, ali može i da postane pogubna ako ga odvede u očajanje i beznađe.
U pravoslavnom učenju, tuga se posmatra kao vrsta iskušenja, ali i kao prilika za duhovno uzrastanje. Ona sama po sebi nije greh, već stanje kroz koje Bog dopušta čoveku da prepozna sopstvenu nemoć, ograničenost i potrebu za Njegovom milošću.
Tuga može da postane duhovno korisna ako čoveka vodi ka pokajanju, smirenju i molitvi, ali može i da postane pogubna ako ga odvede u očajanje i beznađe.
Sveti oci razlikuju dve vrste tuge: onu koja vodi Bogu i onu koja ga od Njega odvaja. Spasonosna tuga javlja se kada čovek shvati dubinu svojih grehova, prolaznost života i udaljenost od Božije ljubavi. Takva tuga nije beznadna, već prožeta verom i nadom. Ona rađa pokajanje, smirenje i unutrašnji mir.
Druga vrsta tuge koja prerasta u očajanje, nasuprot tome, proizlazi iz gordosti, samosažaljenja, zavisti ili gubitka prolaznih stvari. Ona guši dušu i udaljava je od Boga, jer u sebi ne nosi svetlost nade, već tamu očaja.
Pravoslavlje uči da tuga ima svoje granice i vreme. Čovek ne treba da se prepušta tugovanju bez mere, jer to vodi duhovnom slabljenju i gubitku nade. Tuga je korisna dokle god pokreće srce na molitvu i čini ga blagim, saosećajnim i smirenim. Onog trenutka kada tuga prestane da rađa molitvu, ona prestaje da bude lekovita i postaje zamka.
Sam Gospod Isus Hristos pokazao je da tuga, kada je prožeta ljubavlju, nije znak slabosti. On je zaplakao nad Jerusalimom i nad Lazarom, pokazujući da suze, ako dolaze iz čistog srca, mogu biti izraz božanske saosećajnosti i ljubavi. Zato u pravoslavnom predanju postoji izraz "radosna tuga" – žalost koja ne vodi u očajanje, već u smirenje i nadu u vaskrsenje.
Tuga, dakle, može biti duhovni lek. Kada se prihvati sa verom, tuga postaje vrata kroz koja duša ulazi u dublji odnos sa Bogom. Njen pravi smisao nije u tome da nas slomi, nego da nas preobrazi i očisti.
Zato Sveti Nektarije Eginski je i savetovao tužne da razgovaraju s Bogom.
"Kad god se rastužiš, razgovaraj sa Bogom.“
Brojni pojedinci, bilo iz ličnih razočaranja, racionalističkog pristupa ili pod uticajem naučnih i filozofskih pravaca, donose zaključak da Boga nema.
Mnoge žene danas trpe zlostavljanje od strane svojih muževa, ćuteći iz straha, srama ili pogrešnog uverenja da je trpljenje dužnost svake dobre hrišćanke.
U Bogu se spajaju pravda i milost, sila i blagost, veličina i smirenje.
Sveti oci nas uče da je čovek mali svet, mikrokosmos i kada se u njemu uspostavi mir, taj mir se širi i na druge.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu.
Čovek, zaslepljen emocijama, često vidi samo ono što gubi, a ne i ono što gubitkom dobija.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
U besedi za utorak 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o vremenu koje je čoveku još ostavljeno za pokajanje, upozoravajući da će nastupiti dan koji neće biti prilika za promenu, već za konačni sud.
Veliki duhovnik našeg vremena upozoravao je da problem ne mora biti u bahatosti i otvorenoj oholosti, već u uverenju da smo dovoljno dobri, zbog čega prestajemo da preispitujemo sopstvene postupke i slabosti.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Vernici često zanemare kako prilaze Svetoj čaši.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Dok se sa roditeljima pripremaju za odlazak kod kumova na slavu, Stefan i Uroš kreću u potragu za tajnom koja vodi do najvećeg blaga.
Manastir obeležava 540 godina od osnivanja, 270 godina od osvećenja hrama i dve decenije od obnove monaškog života, uz podsećanje na njegovu veliku duhovnu i kulturnu ulogu kroz istoriju.
Umesto mlevenog mesa, koriste se sočni komadi svinjetine i mnogo crnog luka, a završni korak receptu daje poseban ukus.
Protojerej Mihail Bregvadze tvrdi da je odluka povezana sa okolnostima smrti, dok majka pokojnice odbacuje njegove navode i traži da se ne iznose nepotvrđene tvrdnje o ovoj porodičnoj tragediji.