OVO JE JEDINA STVAR U ŽIVOTU KOJU TREBA MRZETI! Velika životna lekcija Svetog Gavrila Gruzijskog!
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Sveti oci nas uče da je čovek mali svet, mikrokosmos i kada se u njemu uspostavi mir, taj mir se širi i na druge.
U vremenu kada svet bruji od nemira, kada se čovek gubi u haosu sopstvenih misli i u lavirintu brzog života, mnogi se pitaju: kako promeniti svet i šta učiniti da pravda, ljubav i mir zaista zažive među ljudima. Odgovor na to pitanje, iako deluje skriven, nalazi se u samom srcu svakog čoveka.
Pravoslavna duhovnost nas uči da se istinska promena ne postiže spoljašnjim delovanjem, već unutrašnjim preobražajem. Nije dovoljno tražiti krivce u drugima, niti svet popravljati silom, zakonima ili osudom. Svet se menja kada se menja čovekovo srce - kada ono postane mesto gde stanuje Hristos.
Sveti oci nas uče da je čovek mali svet, mikrokosmos. Kada se u njemu uspostavi mir, taj mir se širi i na druge. Kada srce postane svetionik vere i smirenja, ono osvetljava i put bližnjem. I obrnuto — ako u nama vlada tama, tada i naš svet postaje tamniji. Zato svaki hrišćanin, želeći dobro čitavom svetu, treba najpre da pogleda u sebe, da se zapita: da li je u meni ljubav prema Bogu i čoveku? Da li sam spreman da oprostim, da se smirim, da pristanem na promenu koja počinje pokajanjem?
Promena sveta nije projekat spoljašnjeg delovanja, već tajna unutrašnjeg preporoda. Onaj ko se menja iznutra, menja i svet oko sebe, jer zrači mirom, razumevanjem i ljubavlju koju Bog daruje onima koji ga traže čistim srcem.
Svet se ne spasava velikim rečima, nego tihim delima, iskrenom molitvom i spremnošću da svakog dana postanemo bolji ljudi. Svaki trenutak je nova prilika za početak, za isceljenje duše, za obraćenje srca ka dobru. I svaki takav mali korak ka unutrašnjoj svetlosti jeste korak ka obnovi čitavog sveta.
Zato, da bismo menjali svet, treba da počnemo od sebe. Jer tamo gde se čovek menja, tamo se već rađa novi svet - svet Božiji, svet ljubavi i mira.
Sveti Sofronije je to stalno isticao:
"Imam jednu žarku želju: da promenim svet, menjajući jednu osobu - sebe!"
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Pravoslavna crkva uči da Bog nikada ne deluje preko prisile, straha ili uznemirenja, već kroz ljubav, mir i radost u duši.
U besedi za 20. Subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto noć unutrašnjeg preispitivanja i iskrenog kajanja vodi oslobođenju i radosnom jutru.
U Bogu se spajaju pravda i milost, sila i blagost, veličina i smirenje.
Duhovno iskustvo Crkve kroz vekove svedoči da Bog ne gleda samo na delo, već na nameru i stanje srca.
Napominje da tu vrednost, koju nam niko ne može oduzeti, delimo i u sebi uveličavamo tako što pomažemo drugima - jer na taj način širimo krug dobrote.
Onaj ko iskreno ljubi, ne može da zaboravi da se za drugoga pomoli.
Drevne mudrosti ugodnika Božjih o ljubavi, oproštaju, molitvi i zajedništvu osvetljavaju put ka sreći i harmoniji u svakom domu. Kroz ove večne poruke možemo pronaći rešenje za mnoge izazove koji se pojavljuju u porodičnim odnosima.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako privlačne ideje i teorije mogu postati prostor u kome čovek gubi sigurnost duhovnog oslonca i ne primećuje trenutak kada se udaljava od onoga što smatra istinom.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Njegova jednostavna, ali oštra poruka razotkriva zašto nas svakodnevica lomi i kako da se izborimo, a da ne izgubimo lice ni dušu.
U jednoj svojoj pouci svetogorski podvižnik opisuje preokret vrednosti u kojem se ono što je nekada budilo stid danas predstavlja kao napredak.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U jednoj svojoj pouci svetogorski podvižnik opisuje preokret vrednosti u kojem se ono što je nekada budilo stid danas predstavlja kao napredak.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.