Mnogi ljudi danas osećaju tugu, a da ni sami ne znaju zašto. Nema vidljivog povoda – ništa se strašno nije dogodilo, život ide svojim tokom, spolja sve deluje u redu. A ipak, unutra je praznina, potištenost, tiho nezadovoljstvo koje se s vremenom pretvara u iscrpljujuću ravnodušnost.
Pravoslavna crkva ne zanemaruje ovo stanje niti ga odbacuje kao slabost. Naprotiv, ona ga prepoznaje kao duhovni znak – kao stanje koje otkriva da je čovek izgubio živu vezu sa smislom svog postojanja, sa Bogom.
U hrišćanskom učenju, tuga nije samo psihološki problem, već pokazatelj da se duša udaljila od izvora radosti i života. Čovek je stvoren za zajednicu s Bogom, za ljubav i svetlost – a kada živi suprotno toj svrsi, duhovna praznina neizbežno dolazi.
Tuga se, prema Svetim ocima, ne javlja samo zbog spoljašnjih nevolja, već najdublje zbog unutrašnje duhovne dezorijentacije.
Kada čovek traži sreću u prolaznom, kada ne prihvata teškoće s nadom, kada se srce ne otvori ljubavi – rađa se ono što Crkva naziva uninije: duhovna obamrlost, potištenost koja vodi ka roptanju, gubitku vere, pa i očajanju.
Na to nas opominje i Sveti Nil Sinajski, duboko razumevajući čovekovu dušu:
"Tuga se rađa od onoga što ne volimo (žalosti, nevolja, tegoba); od tuge nastaje mračno raspoloženje duše (uninije), a od njih zajedno nastaje besmisleno buntovanje (roptanje na sve). Ukoliko želiš da ugušiš u sebi tugu sa mračnim raspoloženjem duha, prigrli srcem ljubav i obuci se u nezlobivu radost.“