ONE SU BILE TRI ROĐENE SESTRE KOJE SU MUČENIČKI STRADALE ZA HRISTA! Danas su Svete Agapija, Hionija i Irina!
Car je savetovao devojke da se poklone idolima i tako sebi spasu živote, ali su one to odbile.
Car Dioklecijan se tokom jednog putovanja baš zaustavio u Tarsu i tokom te posete njegov sin se smrtno zaljubio u Pelagiju i hteo je da je ženi.
Srpska pravoslavna crkva 17. maja slavi Svetu mučenicu Pelagiju Tarsijsku.
Ona je rođena u Tarsu od neznabožačkih i bogatih roditelja, ali je čula za hrišćanstvo, poverovala u Hrista i doživela da bude živa spaljena u metalnom biku zbog svoje vere, nakon što je mnoge prevela u hrišćanstvo.
U njeno vreme bilo je strašno gonjenje hrišćana.
Car Dioklecijan se tokom jednog putovanja baš zaustavio u Tarsu i tokom te posete njegov sin se smrtno zaljubio u Pelagiju i hteo je da je ženi.
Pelagija mu je preko svoje majke poručila "da se ona već obrekla svome nebesnom ženiku, Hristu Gospodu".
"Bežeći od skvernoga carevića i od svoje zle majke, Pelagija potraži i nađe episkopa Klinona, čoveka znamenita zbog svoje svetosti. On je pouči u veri hrišćanskoj i krsti. Tada Pelagija razdade svoje raskošne haljine i mnogo bogatstva, vrati se domu i ispovedi majci, da je ona već krštena", piše u žitijama.
Čuvši za ovo carev sin, i izgubivši svaku nadu da će moći da je oženi, samoga sebe je izbo mačem i izvršio samoubistvo.
"Tada zla majka sama optuži caru svoju ćerku i predade mu je na sud. Car se zadivi lepoti device, i zaboravivši svoga sina, raspali se nečistom strašću na nju. No kako Pelagija osta nepokolebljiva u veri svojoj, osudi je car na sažeženje u metalnom volu, usijanom od ognja".
Kada je mučitelji obnažiše, sveta Pelagija se prekrsti krstom i s blagodarnom molitvom Bogu na usnama, sama uđe u usijanog vola, gde se u tren oka sva rastopi kao vosak.
Postradala je 287. godine.
Ostatak njenih kostiju uzeo je episkop Klinon i sahranio na brdu pod jedan kamen.
U vreme cara Konstantina Kopronima (741-775) na tome mestu je sagrađena crkva u čast svetiteljke.
Car je savetovao devojke da se poklone idolima i tako sebi spasu živote, ali su one to odbile.
U strahu od danka u krvi, roditelji su ga u dvanaestoj godini poslali u skroviti manastir Zavalu, u kojem je već tada igumanovao njegov stric, iguman Serafim.
Telo Svetog Jakova je posle pogubljenja preneto u Španiju, a na njegovom grobu i dan danas se dešavaju čudesna isceljenja.
Po naredbi cara Aleksandra telo Jeremijino je preneto i sahranjeno u Aleksandriji.
Zašto Spasovdan i Trojice svake godine „šetaju“ kroz kalendar, dok su Božić i Bogojavljenje zauvek vezani za isti datum? Odgovor leži u pravilima Crkve i računanju datuma Vaskrsa.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike Timoteja i Mavru po starom i Prepodobnog Teodora Osveštanog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Ivana Nepomuka, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Punih devet dana su lagano umirali na krstu, hrabreći jedno drugo.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Atanasija Velikog po novom i Prepodobnog Pahomija Velikog po starom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Izidora, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
U Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom služeno je opelo monahinji Hristini (Rabrenović), koju su vernici pamtili po požrtvovanosti, molitvi i decenijama služenja bez želje za priznanjima.
U besedi za subotu 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o ljudima koji veruju samo sili, razumu i materiji, ali se u času najveće nevolje vraćaju pred lice Boga od koga su se udaljili.
Svetogorski starac objašnjava zašto i molitva izgovorena bez pune sabranosti nije prazna, već deluje kao duhovni udar koji zaustavlja haos misli i odvraća ono što čoveka udaljava od mira.