Svi mi, bez izuzetka, nosimo u sebi potrebu da negde pripadamo. Da budemo prihvaćeni, viđeni, priznati. Čovek je biće zajednice i prirodno je da traži mesto gde će osetiti sigurnost, razumevanje i bliskost.
Zato odbacivanje uvek boli. Još više boli kada dolazi od onih koje volimo, od ljudi kojima smo otvorili srce, dali poverenje i u čijim smo rečima tražili potvrdu da vredimo.
Takvi trenuci ostavljaju dubok trag. U njima se rađaju pitanja bez odgovora, sumnje u sebe, u sopstvene postupke, pa čak i u smisao svega što smo gradili. Čovek tada ne pati samo zbog gubitka odnosa, već i zbog osećaja da je izbačen iz nečega što je smatrao svojim. Odbacivanje od strane bliskih ljudi često se doživljava kao lični poraz, kao znak da nismo bili dovoljno dobri, dovoljno važni ili dovoljno vredni da ostanemo.
Retko ko u tim trenucima zastane i zapita se da li je takav ishod možda, koliko god bolan bio, zapravo dobar za njega. Retko razmišljamo o tome da se neke veze prekidaju ne zato što smo pogrešili, već zato što bi nas zadržavanje u njima vremenom još više povredilo.
Čovek, zaslepljen emocijama, često vidi samo ono što gubi, a ne i ono što gubitkom dobija.
U toj kratkovidosti zaboravljamo da nismo sami i da naše razumevanje sveta ima svoje granice. Bog vidi dalje nego mi. On zna ono što mi ne znamo, razume odnose, namere i posledice koje su nama skrivene.
Ono što mi doživljavamo kao nepravdu ili gubitak, u njegovom promislu može biti zaštita, put kojim se sklanjamo od još veće boli, razočaranja ili duhovne štete. Bog dopušta da se neka vrata zatvore ne da bi nas kaznio, već da bismo prestali da kucamo tamo gde za nas nema mira.
Jer, kako je govorio Sveti Luka Krimski:
"Kad te ljudi odbace, ne brini. Možda te Bog samo od njih štiti".
Kada se makar jedna osoba u porodici iskreno i postojano moli, ona postaje duhovni oslonac svima drugima, iako to često nije vidljivo spolja.
Pravoslavna Crkva na zle pomisli gleda kao na demonske napade i deo neprekidne duhovne borbe koju čovek vodi tokom čitavog života.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Pravoslavna mudrost podseća da se istinski oslonac ne traži u prolaznom, već u večnom, jer samo ono što je ukorenjeno u Bogu ne može biti iznevereno.