SAMO U OVOM SLUČAJU BOG NE PRIHVATA POKAJANJE! Starac Stefan kaže da tu ne može ni anđeo čuvar da pomogne!
Pokajanje je jedno od najvažnijih duhovnih dela, jer bez njega nema ni istinskog mira, ni duhovnog napretka, ni večnog života.
Pravoslavna tradicija uči da nema "malih" i "velikih" grehova , već da svaki greh koji opterećuje savest treba izneti, bez obzira na stid, strah ili bojazan od osude.
U pravoslavnoj veri ispovest zauzima posebno i nezamenjivo mesto u životu svakog hrišćanina. Ona nije puka formalnost niti običan razgovor sa sveštenikom, već sveta tajna kroz koju se čovek miri sa Bogom, oslobađa tereta greha i započinje put unutrašnjeg preobražaja.
Ispovest je susret čovekove savesti sa istinom, ali i sa Božijom milošću, koja se daruje onima koji iskreno kaju i žele promenu života.
Suština ispovesti nije u nabrajanju grešaka, već u dubokom i iskrenom pokajanju. Pravoslavno učenje naglašava da greh ne ranjava samo čoveka koji ga čini, već i njegov odnos sa Bogom i bližnjima.
Zato je ispovest lek za dušu, duhovna terapija koja vraća unutrašnji mir i snagu. Kroz priznanje grehova, čovek se oslobađa unutrašnjeg nemira, straha i krivice, koji često godinama pritiskaju savest.
Veliki značaj u ovom procesu ima duhovnik, koji nije sudija, već svedok pokajanja i posrednik Božije blagodati. Pred njim se greh iznosi otvoreno i bez ulepšavanja, jer samo ono što je priznato može biti isceljeno. Pravoslavna tradicija uči da nema "malih" i "velikih" grehova za ispovest, već da svaki greh koji opterećuje savest treba izneti, bez obzira na stid, strah ili bojazan od osude.
Upravo stid je jedna od najvećih prepreka iskrenoj ispovesti. Mnogi vernici, vođeni ljudskim strahom ili željom da se pred duhovnikom prikažu boljima nego što jesu, prećute deo svojih grehova.
Sveti oci Crkve su često ukazivali na opasnost skrivanja grehova na ispovesti, jer takav čin ne donosi oproštaj, već dodatno opterećenje duše. Ispovest traži potpunu iskrenost i spremnost da se čovek suoči sa sopstvenom slabošću. Tek tada ona postaje izvor duhovne snage i početak novog života u veri.
O važnosti iskrene ispovesti posebno je govorio Sveti Jovan Zlatoust, jedan od najvećih učitelja Crkve, koji je jasno i bez ublažavanja upozoravao na posledice skrivanja grehova pred duhovnikom.
- Ko sakrije od duhovnika grehe na ispovesti, on će čuti od duhovnika: "Opraštam i razrešavam", ali Duh Sveti kao srcevidac, onaj koji vidi naša srca, neće oprostiti i neće razrešiti. Ne treba da se u grehovima svojim stidimo ljudi, nego se uplašiti, kako treba, Boga, koji i sada vidi naša dela, a u budućem veku kazniće one koji se ne pokaju. Ko se sada plaši stida samo od ljudi, a ne stidi se da učini nešto nepristojno pred Bogom svevidećim, pri tome, ne želi da se pokaje i ispravi, on će u budućem danu suda ne pred jednim ili dvoje ljudi, nego pred celom vaseljenom biti postiđen - govorio je Sveti Jovan Zlatoust.
Pokajanje je jedno od najvažnijih duhovnih dela, jer bez njega nema ni istinskog mira, ni duhovnog napretka, ni večnog života. U Svetom pismu i učenju svetih otaca, pokajanje je opisano kao neprestani podvig. Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima. Molitva nije rezervisana samo za teška vremena.

SAMO U OVOM SLUČAJU BOG NE PRIHVATA POKAJANJE! Starac Stefan kaže da tu ne može ni anđeo čuvar da pomogne!
SAMO JEDNA STVAR U ŽIVOTU NEMA SVOJ KRAJ! Opomena starca Teodosija Svetogorca koju morate pročitati!
"I ĐAVO VERUJE U BOGA, GLEDA U NJEGA I DRHTI!" Iguman Georgije o pogubnim posledicama "vere bez dela"
OVO JE NAJVEĆA SRAMOTA KOJU JEDAN VERNIK MOŽE DA URADI! Sveti Jovan Zlatousti otkriva kako pojedini ljudi unižavaju Boga
Iako se često smatraju istim pojmom, u pravoslavnom predanju reč je o dve različite duhovne uloge koje oblikuju vernikov put, a sveti oci posebno naglašavaju važnost poverenja, poslušnosti i duhovnog rukovođenja.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Čovek teži smirenju, a istovremeno teško priznaje da je pogrešio.
Povrediti drugog, to je teška rana, upozorava mitropolit.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Poslednji ispraćaj Maise i Meri Daoud okupio je porodicu, prijatelje i vernike u Hramu Svetog Porfirija u Gazi, dok je Jerusalimska patrijaršija uputila molitvu za pokoj njihovih duša i utehu najbližima.
Sveštenik Andrej Tkačov objašnjava kako iskušenja počinju, zašto čovek na putu ka Bogu nailazi na prepreke i na koji način se protiv zla može boriti.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Crkva predviđa jedan jedini izuzetak od redovnog načina vršenja Svete tajne krštenja, koji je strogo regulisan crkvenim zakonom.
Od Hristovih reči o Pričešću do Tomine sumnje i pažljivo usmerene svetlosti, svaki prizor na čuvenom remek-delu ima svoje značenje, a perspektiva stvara utisak da se i posmatrač nalazi za trpezom.
U besedi za subotu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički donosi snažno razmišljanje o onome što ljudi smatraju najvećim blagom i o putu kojim se, prema Hristovim rečima, dolazi do Oca.