SVAKA NESREĆA JE BOLNA, ALI OVA JE NAJTEŽA! Patrijarh Pavle o boli koja reže i sa kojom se ljudi nikako ne mire!
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
Kroz jednostavnu priču o učitelju i njegovim učenicima, patrijarh Pavle je pokazao je da uzrok vike ne leži besu, već u razdvojenosti među ljudima.
Ljudi viču kada su ljuti. Naročito tokom svađe, ton glasa raste, rečenice postaju oštrije, a razumevanje se gubi. Taj obrazac ponašanja prisutan je u gotovo svakoj kulturi i svakoj generaciji, a ipak, malo ko ume da objasni zašto to činimo.
Psiholozi će reći da je to prirodna reakcija – način na koji telo oslobađa nakupljenu energiju i tenziju. Ipak, objašnjenje koje je svojevremeno ponudio patrijarh Pavle prevazilazi psihološke teorije i ulazi u sferu same suštine ljudskih odnosa.
Kroz jednostavnu priču učitelja sa svojim učenicima, pokazao je da uzrok vike ne leži besu, već u tišini među ljudima.
Učitelj je, kako priča, upitao svoje učenike zašto ljudi viču kad su ljuti. Jedan od njih rekao je da je razlog u gubitku strpljenja. Učitelj se složio da je to čest slučaj, ali je dodao: ako je osoba pored nas, zašto bismo vikali? Zar nije moguće govoriti tiho i mirno?
Kada su svi utihnuli, učitelj je dao objašnjenje:
- Kada su dve osobe u svađi, ljutite, njihova srca se jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima sve veća.
Patrijarh Pavle je ovom slikovitom pričom želeo da pokaže da glas nije mera snage, već pokazatelj udaljenosti među ljudima.
Patrijarh Pavle dalje navodi reči učitelja šta se dešava kad se dve osobe zavole.
- Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nežno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala.
A šta se dogodi kada se još više zavole?
- Ne govore. Samo šapuću i još više se zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dve duše koje se vole.
Onda je rekao:
- Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte reči koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doće dan kad će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad.
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave. Jednostavnost patrijarha Pavla bila je zadivljujuća - putovao je gradskim prevozom, nosio stare cipele koje je sam krpio, a iznad svega je čuvao čistoću duha, blagost i mudrost. Mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla. Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.

SVAKA NESREĆA JE BOLNA, ALI OVA JE NAJTEŽA! Patrijarh Pavle o boli koja reže i sa kojom se ljudi nikako ne mire!
PATRIJARH PAVLE JE JEDNOG MONAHA PITAO ZAŠTO ĆUTI: Na njegovo objašnjenje, dobio repliku o kojoj se i danas priča!
KAD TREBA OSTATI, A KAD TREBA NASTAVITI DALJE: Poslušajte savet Patrijarha Pavla i dobro razmislite
ZBOG OVOGA LJUDI OBOLEVAJU! Sveti Serafim Sarovski o poreklu bolesti, kako ih sprečiti, ali i lečiti kad se pojave!
Pravoslavlje uči da prava snaga nije u tome da čovek pobedi drugoga, već sebe.
Pravoslavno predanje uči da demoni nisu samo simboli zla, već stvarna bića koja deluju u svetu, nastojeći da naruše odnos čoveka sa Bogom.
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Čovekovo srce stvoreno je za mir, čistotu i blagost, dok gnev izvire iz gordosti.
U besedi za ponedeljak 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva se zašto je bilo dovoljno svedočanstvo Sina, ali i šta ono govori o njegovom jedinstvu sa Ocem.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Ispod poda svetinje u Jerusalimu pronađeni su ostaci drevnog kamenoloma, uklesani grobovi i tragovi vrta, a svetogorski starac podseća na dublji smisao svetog znamenja koje je kroz vekove ostalo središte hrišćanske vere.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.