SVAKA NESREĆA JE BOLNA, ALI OVA JE NAJTEŽA! Patrijarh Pavle o boli koja reže i sa kojom se ljudi nikako ne mire!
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
Kroz jednostavnu priču o učitelju i njegovim učenicima, patrijarh Pavle je pokazao je da uzrok vike ne leži besu, već u razdvojenosti među ljudima.
Ljudi viču kada su ljuti. Naročito tokom svađe, ton glasa raste, rečenice postaju oštrije, a razumevanje se gubi. Taj obrazac ponašanja prisutan je u gotovo svakoj kulturi i svakoj generaciji, a ipak, malo ko ume da objasni zašto to činimo.
Psiholozi će reći da je to prirodna reakcija – način na koji telo oslobađa nakupljenu energiju i tenziju. Ipak, objašnjenje koje je svojevremeno ponudio patrijarh Pavle prevazilazi psihološke teorije i ulazi u sferu same suštine ljudskih odnosa.
Kroz jednostavnu priču učitelja sa svojim učenicima, pokazao je da uzrok vike ne leži besu, već u tišini među ljudima.
Učitelj je, kako priča, upitao svoje učenike zašto ljudi viču kad su ljuti. Jedan od njih rekao je da je razlog u gubitku strpljenja. Učitelj se složio da je to čest slučaj, ali je dodao: ako je osoba pored nas, zašto bismo vikali? Zar nije moguće govoriti tiho i mirno?
Kada su svi utihnuli, učitelj je dao objašnjenje:
- Kada su dve osobe u svađi, ljutite, njihova srca se jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima sve veća.
Patrijarh Pavle je ovom slikovitom pričom želeo da pokaže da glas nije mera snage, već pokazatelj udaljenosti među ljudima.
Patrijarh Pavle dalje navodi reči učitelja šta se dešava kad se dve osobe zavole.
- Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nežno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala.
A šta se dogodi kada se još više zavole?
- Ne govore. Samo šapuću i još više se zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dve duše koje se vole.
Onda je rekao:
- Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte reči koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doće dan kad će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad.
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave. Jednostavnost patrijarha Pavla bila je zadivljujuća - putovao je gradskim prevozom, nosio stare cipele koje je sam krpio, a iznad svega je čuvao čistoću duha, blagost i mudrost. Mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla. Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.

SVAKA NESREĆA JE BOLNA, ALI OVA JE NAJTEŽA! Patrijarh Pavle o boli koja reže i sa kojom se ljudi nikako ne mire!
PATRIJARH PAVLE JE JEDNOG MONAHA PITAO ZAŠTO ĆUTI: Na njegovo objašnjenje, dobio repliku o kojoj se i danas priča!
KAD TREBA OSTATI, A KAD TREBA NASTAVITI DALJE: Poslušajte savet Patrijarha Pavla i dobro razmislite
ZBOG OVOGA LJUDI OBOLEVAJU! Sveti Serafim Sarovski o poreklu bolesti, kako ih sprečiti, ali i lečiti kad se pojave!
Vlada Srbije proglasila Jefimijinu "Pohvalu" kulturnim dobrom od izuzetnog značaja, čime je vekovni vez pokrov za mošti kneza Lazara iz crkvene tišine prešao u samo središte pažnje cele nacije.
Ispovest oslobađa čoveka od greha za koji se iskreno kaje, ali mnogi i dalje nastavljaju da ga ponavljaju.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 26. petak po Duhovima objašnjava zbog čega jedinstvo nije stvar dogovora, već posledica vere u jednog Hrista.
Mnogi misle da se Bogu prilazi kroz neprekidni napor i kaznu nad sobom, ali pouka svetogorskog starca otkriva zašto taj smer često vodi u umor, a ne u mir.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Ajeti 62:9-10 iz Al Džumu‘e otkrivaju kako trenutak predanosti Bogu i traganje za blagodetima mogu preoblikovati svakodnevni život, donoseći unutrašnji mir i ravnotežu između duhovnog i materijalnog sveta.
Uz liturgiju u Gornjem Ostrogu i snažne reči o pokajanju, smirenju i istinskoj veri, vernicima je sa hramovne slave upućen poziv na unutrašnju promenu koja, kako je poručeno, počinje u tišini srca, a potvrđuje se delima.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.