OVAKO ĆETE NAJLAKŠE PREBRODITI SMRT BLIŽNJIH! Vladika Grigorije kaže da je neophodno jednu stvar uraditi da bi bol minuo!
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Hrišćanstvo smrt ne vidi kao kraj, već kao prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi - kao put ka večnom životu. Smrt je, prema hrišćanskom učenju, razdvajanje tela i duše, i početak večnosti koja zavisi od toga kako je čovek živeo svoj život ovde na zemlji.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
U tom svetlu, mnogi se vernici pitaju - ako verujemo u večni život i Vaskrsenje, da li je onda greh plakati kada umre neko nama drag?
Mnogi hrišćani, posebno muškarci, bore se sa ovom dilemom. Još od detinjstva čuli su poruke poput: "Ne plači, muškarci ne plaču!“ Neki pokušavaju da svoje emocije potisnu pozivajući se na teološka tumačenja - govoreći da ako verujemo u večni život, ne treba da tugujemo, već da se radujemo jer se pokojnik preselio u život večni.
Ipak, Sveti oci Crkve govore drugačije.
Sveti Jovan Zlatoust jasno poručuje:
- Šta, pitaćeš me, zar čovek ne sme da plače? Pa ja i ne zabranjujem to. Ja samo branim da se kidaš, neumereno plačeš. Ja nisam zver i nisam nečovečan. Znam da se u tome pokazuje priroda i da ona traži društvo i svakodnevno opštenje. Nemoguće je ne žalostiti se. To je i sam Hristos pokazao, jer je zaplakao nad Lazarom. Tako i ti postupaj. Plači, ali tiho, razumno, sa strahom Božijim. Ako budeš plakao tako, to neće biti znak da ti tobože ne veruješ u vaskrsenje, već da ti je težak rastanak.
I Sveti Teofan Zatvornik tvrdi da je prirodno tugovati, ali podseća na meru.
- Nemoguće je ne tugovati. Tuguj. To je toliko prirodno da i Gospod koji je svuda, gleda na vašu žalost, ne vređa se zbog toga što sa bolom srca susrećete to što vam je On, naravno, po ljubavi odlučio da pošalje. Dakle, tugujte, ali sa merom, kao Jov… U tome nema ničega neprirodnog i za prekor.
On naglašava da bi "bilo bi čudno da majka ne plače zbog smrti ćerke".
- Međutim, pritom treba znati meru: ne ubijati sebe od tuge i ne zaboravljati one istine o smrti i umrlima koje nam se daju hrišćanstvom… Da je gorko, gorko je… O tome se nema šta reći. I opet ću vam reći: tugujte sa merom. Prođite srcem kroz obećanja naše svetle vere i koliko ćete u njima naći misli za utehu vaše žalosti! Ili ne verujete da Bog bolje od vas zna šta je za duše vas, vaše supruge i dece korisno?
Plač za umrlim, ističe, upola smanjuje tugu.
- Isplakati se dobro je odlična stvar, srce se smekšava. Isplačite se, a zatim i utehu potražite! Smrt ne predstavlja neočekivanu tragediju, već svima nama zajednički udeo. Žalostan je rastanak, ali nije zauvek: danas-sutra i mi ćemo poći tamo.


Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Pravoslavna tradicija uči da čovek svojim delima učestvuje u večnosti.
Prema pravoslavlju, smrt se ne posmatra kao konačni kraj, već kao prelazak iz ovog, prolaznog života u večnost.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
U jednoj kratkoj misli blaženopočivšeg patrijarha srpskog sadržano je merilo koje odvaja ravnodušnost od istinske ljudskosti.
Evo šta bi trebalo da slušamo da ostanemo duhovno zdravi.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Zašto ne nosi krst, kako mu se pravilno obraća i kada mu ne treba prilaziti - to su detalji koje većina vernika nikada nije učila.
Jevanđelja ga pominju samo u tragovima, a predanje mu pripisuje više identiteta, ko je bio Juda Jakovljev i zašto i dalje izaziva nedoumice među tumačima
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za utorak 7. sedmice po Vaskrsu otkriva se neobična poruka: čak i onaj ko ne veruje može postati deo Božjeg plana, dok se vera vernih meri njihovim padom i odstupanjem.