SUTRA JE DRUGI DAN HRIŠĆANSKE ŽALOSTI! Slavimo Veliku subotu - sećanje na pogreb Isusa Hrista i njegov silazak u Ad
Velika subota jedina subota u godini koja se posti.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Hrišćanstvo smrt ne vidi kao kraj, već kao prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi - kao put ka večnom životu. Smrt je, prema hrišćanskom učenju, razdvajanje tela i duše, i početak večnosti koja zavisi od toga kako je čovek živeo svoj život ovde na zemlji.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
U tom svetlu, mnogi se vernici pitaju - ako verujemo u večni život i Vaskrsenje, da li je onda greh plakati kada umre neko nama drag?
Mnogi hrišćani, posebno muškarci, bore se sa ovom dilemom. Još od detinjstva čuli su poruke poput: "Ne plači, muškarci ne plaču!“ Neki pokušavaju da svoje emocije potisnu pozivajući se na teološka tumačenja - govoreći da ako verujemo u večni život, ne treba da tugujemo, već da se radujemo jer se pokojnik preselio u život večni.
Ipak, Sveti oci Crkve govore drugačije.
Sveti Jovan Zlatoust jasno poručuje:
- Šta, pitaćeš me, zar čovek ne sme da plače? Pa ja i ne zabranjujem to. Ja samo branim da se kidaš, neumereno plačeš. Ja nisam zver i nisam nečovečan. Znam da se u tome pokazuje priroda i da ona traži društvo i svakodnevno opštenje. Nemoguće je ne žalostiti se. To je i sam Hristos pokazao, jer je zaplakao nad Lazarom. Tako i ti postupaj. Plači, ali tiho, razumno, sa strahom Božijim. Ako budeš plakao tako, to neće biti znak da ti tobože ne veruješ u vaskrsenje, već da ti je težak rastanak.
I Sveti Teofan Zatvornik tvrdi da je prirodno tugovati, ali podseća na meru.
- Nemoguće je ne tugovati. Tuguj. To je toliko prirodno da i Gospod koji je svuda, gleda na vašu žalost, ne vređa se zbog toga što sa bolom srca susrećete to što vam je On, naravno, po ljubavi odlučio da pošalje. Dakle, tugujte, ali sa merom, kao Jov… U tome nema ničega neprirodnog i za prekor.
On naglašava da bi "bilo bi čudno da majka ne plače zbog smrti ćerke".
- Međutim, pritom treba znati meru: ne ubijati sebe od tuge i ne zaboravljati one istine o smrti i umrlima koje nam se daju hrišćanstvom… Da je gorko, gorko je… O tome se nema šta reći. I opet ću vam reći: tugujte sa merom. Prođite srcem kroz obećanja naše svetle vere i koliko ćete u njima naći misli za utehu vaše žalosti! Ili ne verujete da Bog bolje od vas zna šta je za duše vas, vaše supruge i dece korisno?
Plač za umrlim, ističe, upola smanjuje tugu.
- Isplakati se dobro je odlična stvar, srce se smekšava. Isplačite se, a zatim i utehu potražite! Smrt ne predstavlja neočekivanu tragediju, već svima nama zajednički udeo. Žalostan je rastanak, ali nije zauvek: danas-sutra i mi ćemo poći tamo.


Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Prema pravoslavlju, smrt se ne posmatra kao konačni kraj, već kao prelazak iz ovog, prolaznog života u večnost.
Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih.
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Bogosluženja danas protiču bez zvonjave crkvenih zvona, jer ona simbolizuju radost.
Plaštanica se tokom večernje službe polaže na posebno pripremljen sto u sredini crkve, zajedno sa Jevanđeljem, gde vernici prilaze da je celivaju i u tišini se pomole.
Pravoslavno učenje vekovima opominje da bez Boga nijedno spoljašnje dobro ne može ispuniti prazninu u čovekovom srcu.
Hodočasnici, sveštenstvo i vernici ponovo su prošli Put Stradanja ka Crkvi Svetog Groba, u atmosferi duboke napetosti i duhovnog povratka, dok su ulice Jerusalima odzvanjale molitvama.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Dok se širom pravoslavnog sveta pripremaju različite vrste pogača, svetogorski monasi čuvaju recept koji spaja bogat ukus, simboliku i monašku tradiciju.
Redosled bogoslužbenih radnji, čitanja iz Jevanđelja, litijski hod oko hrama, pojanje žalopojnih tropara i poreklo običaja u srednjovekovnom hrišćanskom Istoku.
U času Hristovog stradanja, priroda je ustala kao svedok i ukor, dok je ljudski razum ostao nem - snažne reči Svetog Nikolaja Ogridskog i Žičkog podsećaju na dubinu duhovnog pada i pozivaju na iskreno pokajanje.