LEKCIJA ZA DANE KADA SE VIŠE NE ZNA KUDA DALJE: Kada čovek ostane bez snage, uvek može pronaći put
Poruka iz sure El-Bekare, izdvojena za 10. januar, ne obećava lakše dane, već uči kako se kroz teške prolazi uspravno.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Hrišćanstvo smrt ne vidi kao kraj, već kao prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi - kao put ka večnom životu. Smrt je, prema hrišćanskom učenju, razdvajanje tela i duše, i početak večnosti koja zavisi od toga kako je čovek živeo svoj život ovde na zemlji.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
U tom svetlu, mnogi se vernici pitaju - ako verujemo u večni život i Vaskrsenje, da li je onda greh plakati kada umre neko nama drag?
Mnogi hrišćani, posebno muškarci, bore se sa ovom dilemom. Još od detinjstva čuli su poruke poput: "Ne plači, muškarci ne plaču!“ Neki pokušavaju da svoje emocije potisnu pozivajući se na teološka tumačenja - govoreći da ako verujemo u večni život, ne treba da tugujemo, već da se radujemo jer se pokojnik preselio u život večni.
Ipak, Sveti oci Crkve govore drugačije.
Sveti Jovan Zlatoust jasno poručuje:
- Šta, pitaćeš me, zar čovek ne sme da plače? Pa ja i ne zabranjujem to. Ja samo branim da se kidaš, neumereno plačeš. Ja nisam zver i nisam nečovečan. Znam da se u tome pokazuje priroda i da ona traži društvo i svakodnevno opštenje. Nemoguće je ne žalostiti se. To je i sam Hristos pokazao, jer je zaplakao nad Lazarom. Tako i ti postupaj. Plači, ali tiho, razumno, sa strahom Božijim. Ako budeš plakao tako, to neće biti znak da ti tobože ne veruješ u vaskrsenje, već da ti je težak rastanak.
I Sveti Teofan Zatvornik tvrdi da je prirodno tugovati, ali podseća na meru.
- Nemoguće je ne tugovati. Tuguj. To je toliko prirodno da i Gospod koji je svuda, gleda na vašu žalost, ne vređa se zbog toga što sa bolom srca susrećete to što vam je On, naravno, po ljubavi odlučio da pošalje. Dakle, tugujte, ali sa merom, kao Jov… U tome nema ničega neprirodnog i za prekor.
On naglašava da bi "bilo bi čudno da majka ne plače zbog smrti ćerke".
- Međutim, pritom treba znati meru: ne ubijati sebe od tuge i ne zaboravljati one istine o smrti i umrlima koje nam se daju hrišćanstvom… Da je gorko, gorko je… O tome se nema šta reći. I opet ću vam reći: tugujte sa merom. Prođite srcem kroz obećanja naše svetle vere i koliko ćete u njima naći misli za utehu vaše žalosti! Ili ne verujete da Bog bolje od vas zna šta je za duše vas, vaše supruge i dece korisno?
Plač za umrlim, ističe, upola smanjuje tugu.
- Isplakati se dobro je odlična stvar, srce se smekšava. Isplačite se, a zatim i utehu potražite! Smrt ne predstavlja neočekivanu tragediju, već svima nama zajednički udeo. Žalostan je rastanak, ali nije zauvek: danas-sutra i mi ćemo poći tamo.


Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
On kaže da nije slučajno što svi koji su nekoga izgubili, od tog trećeg do devetog dana, posle prvobitnog šoka počinju da osećaju neki blaži mir.
Iako pravoslavlje uči da smrt vodi u večni život, mnogi ljudi je i dalje doživljavaju kao nešto strašno.
Reči starca otkrivaju zašto jedno jedino ime na spisku može imati veću težinu od hleba, odeće i svake druge pomoći.
Teolog i veroučitelj Aleksandar Đurđević objašnjava dublji smisao dana u kojima Crkva vernicima daruje predah od uzdržanja.
Predanje otkriva kako slučajno skretanje broda i molitva Device Marije stvoriše mesto gde Majka Božja bdi nad monasima i tišinom hiljadugodišnjeg duhovnog sveta.
Pouka ovog svetitelja našeg vremena pokazuje da roditeljska briga, vođena verom, može da posadi seme dobrih pomisli koje oblikuje život najmlađih.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Crkva Hristovog Rođenja jedna je najstarijih sačuvanih hrišćanskih crkava na svetu, podignuta u 4. veku, u vreme cara Konstantina.
Broj zlatnika simbolizuje godine Isusa Hrista, a vernici veruju da pronalazak dukata donosi blagoslov i napredak za narednu godinu.
Sabrani verni narod donosili su ikone i sveće, i strpljivo čekali trenutak kada će se oglasiti „Mir Božji, Hristos se rodi!“
U Sabornoj crkvi Hrista Spasitelja danas se oseća snaga vere i tradicije, dok predstojatelj Srpske pravoslavne crkve podseća da vera živi u srcima ljudi i povezuje narod u teškim vremenima.
U parohiji u Teksasu, uoči Božića, dogodio se niz ličnih preokreta koji govori više o vremenu u kome živimo nego mnoge velike vesti.
Kim, zaprška i hrskavi hleb u jednostavnom receptu jeromonaha Jeroteja Draganovića iz Krušedola stvaraju obrok koji greje, osvežava i hrani dušu.