NE ZANEMARUJMO MALA ČUDA: Sitni znakovi često nose velike poruke
Ajeti 56:68-74 otkrivaju kako svakodnevni darovi prirode oblikuju naš odnos s Alahom i podstiču na zahvalnost i pažnju prema svetu oko nas.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Hrišćanstvo smrt ne vidi kao kraj, već kao prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi - kao put ka večnom životu. Smrt je, prema hrišćanskom učenju, razdvajanje tela i duše, i početak večnosti koja zavisi od toga kako je čovek živeo svoj život ovde na zemlji.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
U tom svetlu, mnogi se vernici pitaju - ako verujemo u večni život i Vaskrsenje, da li je onda greh plakati kada umre neko nama drag?
Mnogi hrišćani, posebno muškarci, bore se sa ovom dilemom. Još od detinjstva čuli su poruke poput: "Ne plači, muškarci ne plaču!“ Neki pokušavaju da svoje emocije potisnu pozivajući se na teološka tumačenja - govoreći da ako verujemo u večni život, ne treba da tugujemo, već da se radujemo jer se pokojnik preselio u život večni.
Ipak, Sveti oci Crkve govore drugačije.
Sveti Jovan Zlatoust jasno poručuje:
- Šta, pitaćeš me, zar čovek ne sme da plače? Pa ja i ne zabranjujem to. Ja samo branim da se kidaš, neumereno plačeš. Ja nisam zver i nisam nečovečan. Znam da se u tome pokazuje priroda i da ona traži društvo i svakodnevno opštenje. Nemoguće je ne žalostiti se. To je i sam Hristos pokazao, jer je zaplakao nad Lazarom. Tako i ti postupaj. Plači, ali tiho, razumno, sa strahom Božijim. Ako budeš plakao tako, to neće biti znak da ti tobože ne veruješ u vaskrsenje, već da ti je težak rastanak.
I Sveti Teofan Zatvornik tvrdi da je prirodno tugovati, ali podseća na meru.
- Nemoguće je ne tugovati. Tuguj. To je toliko prirodno da i Gospod koji je svuda, gleda na vašu žalost, ne vređa se zbog toga što sa bolom srca susrećete to što vam je On, naravno, po ljubavi odlučio da pošalje. Dakle, tugujte, ali sa merom, kao Jov… U tome nema ničega neprirodnog i za prekor.
On naglašava da bi "bilo bi čudno da majka ne plače zbog smrti ćerke".
- Međutim, pritom treba znati meru: ne ubijati sebe od tuge i ne zaboravljati one istine o smrti i umrlima koje nam se daju hrišćanstvom… Da je gorko, gorko je… O tome se nema šta reći. I opet ću vam reći: tugujte sa merom. Prođite srcem kroz obećanja naše svetle vere i koliko ćete u njima naći misli za utehu vaše žalosti! Ili ne verujete da Bog bolje od vas zna šta je za duše vas, vaše supruge i dece korisno?
Plač za umrlim, ističe, upola smanjuje tugu.
- Isplakati se dobro je odlična stvar, srce se smekšava. Isplačite se, a zatim i utehu potražite! Smrt ne predstavlja neočekivanu tragediju, već svima nama zajednički udeo. Žalostan je rastanak, ali nije zauvek: danas-sutra i mi ćemo poći tamo.


Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
On kaže da nije slučajno što svi koji su nekoga izgubili, od tog trećeg do devetog dana, posle prvobitnog šoka počinju da osećaju neki blaži mir.
Iako pravoslavlje uči da smrt vodi u večni život, mnogi ljudi je i dalje doživljavaju kao nešto strašno.
Savet arhimandrita Kleope svaki vernik može primeniti odmah, kako bi život postao radostan, a u njemu da se vera ne uči samo rečima, već kroz dela i predanost.
Dobrija Radović, pesnik i potomak znamenite moračke porodice, upokojio se na praznik Svetog Arhangela Mihaila, ostavljajući za sobom sećanje koje ostaje među zavičajnim stazama njegovog roda.
U opsežnom izveštaju lista sveštenici iz SAD govore o nezapamćenom prilivu vernika i rastu pravoslavne zajednice u ovoj zemlji.
Prva osnovna škola kralja Petra II iz Užica kroz animacije i programiranje prvi put doživela stvaranje sveta i pravoslavnu tradiciju.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Jednostavne, zlatne i aromatične – ove pogačice ne samo da osvajaju ukusom, već pričaju priču o zajedništvu, strpljenju i ljubavi prema svakom detalju.
Reči koje pokreću dušu, oslobađaju od greha i podižu vernika u borbi sa zlom kroz nebesku snagu Arhistratiga Mihaila.
Reč "anđeo" znači "glasnik" i označava njihovu osnovnu ulogu: prenositi Božije poruke, čuvati ljude i pomagati im u svakodnevnom životu.