AKO NALETITE NA DEPRESIVNU OSOBU, OBAVEZNO OVO URADITE! Shiarhimandrit Zosima kaže da ćete joj tako mnogo pomoći!
Jedan od najvažnijih načina na koji možemo biti uz čoveka koji pati jeste molitva.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
Hrišćanstvo smrt ne vidi kao kraj, već kao prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi - kao put ka večnom životu. Smrt je, prema hrišćanskom učenju, razdvajanje tela i duše, i početak večnosti koja zavisi od toga kako je čovek živeo svoj život ovde na zemlji.
U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom.
U tom svetlu, mnogi se vernici pitaju - ako verujemo u večni život i Vaskrsenje, da li je onda greh plakati kada umre neko nama drag?
Mnogi hrišćani, posebno muškarci, bore se sa ovom dilemom. Još od detinjstva čuli su poruke poput: "Ne plači, muškarci ne plaču!“ Neki pokušavaju da svoje emocije potisnu pozivajući se na teološka tumačenja - govoreći da ako verujemo u večni život, ne treba da tugujemo, već da se radujemo jer se pokojnik preselio u život večni.
Ipak, Sveti oci Crkve govore drugačije.
Sveti Jovan Zlatoust jasno poručuje:
- Šta, pitaćeš me, zar čovek ne sme da plače? Pa ja i ne zabranjujem to. Ja samo branim da se kidaš, neumereno plačeš. Ja nisam zver i nisam nečovečan. Znam da se u tome pokazuje priroda i da ona traži društvo i svakodnevno opštenje. Nemoguće je ne žalostiti se. To je i sam Hristos pokazao, jer je zaplakao nad Lazarom. Tako i ti postupaj. Plači, ali tiho, razumno, sa strahom Božijim. Ako budeš plakao tako, to neće biti znak da ti tobože ne veruješ u vaskrsenje, već da ti je težak rastanak.
I Sveti Teofan Zatvornik tvrdi da je prirodno tugovati, ali podseća na meru.
- Nemoguće je ne tugovati. Tuguj. To je toliko prirodno da i Gospod koji je svuda, gleda na vašu žalost, ne vređa se zbog toga što sa bolom srca susrećete to što vam je On, naravno, po ljubavi odlučio da pošalje. Dakle, tugujte, ali sa merom, kao Jov… U tome nema ničega neprirodnog i za prekor.
On naglašava da bi "bilo bi čudno da majka ne plače zbog smrti ćerke".
- Međutim, pritom treba znati meru: ne ubijati sebe od tuge i ne zaboravljati one istine o smrti i umrlima koje nam se daju hrišćanstvom… Da je gorko, gorko je… O tome se nema šta reći. I opet ću vam reći: tugujte sa merom. Prođite srcem kroz obećanja naše svetle vere i koliko ćete u njima naći misli za utehu vaše žalosti! Ili ne verujete da Bog bolje od vas zna šta je za duše vas, vaše supruge i dece korisno?
Plač za umrlim, ističe, upola smanjuje tugu.
- Isplakati se dobro je odlična stvar, srce se smekšava. Isplačite se, a zatim i utehu potražite! Smrt ne predstavlja neočekivanu tragediju, već svima nama zajednički udeo. Žalostan je rastanak, ali nije zauvek: danas-sutra i mi ćemo poći tamo.


U pravoslavlju, čovek ne skriva svoju muku od Boga već je iznosi je pred njega.
Crkva upozorava da tuga ne sme da preraste u beznađe i očaj, jer za hrišćanina smrt nema poslednju reč.
On kaže da nije slučajno što svi koji su nekoga izgubili, od tog trećeg do devetog dana, posle prvobitnog šoka počinju da osećaju neki blaži mir.
Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Jedan od najvažnijih načina na koji možemo biti uz čoveka koji pati jeste molitva.
Sve što se prinosi Bogu na žrtvu trebalo bi da bude od čistog materijala, naglasio je sveštenik.
Rektor Niške bogoslovije objašnjava zašto su molitva, milostinja i vera u Vaskrsenje dragoceniji od skupih spomenika i bogatih trpeza i šta zaista možemo da učinimo za duše svojih upokojenih.
U besedi za subotu 19. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zašto se put ka Gospodu ne prelazi ohološću i uzdizanjem sebe, već ljubavlju, smirenjem i spremnošću da tvorimo volju Božju.
Jedan od najvažnijih načina na koji možemo biti uz čoveka koji pati jeste molitva.
U našoj krvi su nebrojeni preci, sa njima je i deo nas otišao Bogu, govorio je starac Visarion.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Miholjske zadušnice i Svetog mučenika Kalistrata po starom kalendaru, dok po novom proslavljaju Svete mučenike Evlampija i Evlampiju. Katolička crkva obeležava Svetog Franju Bordžiju, Jevreji obeležavaju Šabat Berešit, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Svetogorski starac podseća da pravoslavni duhovni život ne podrazumeva bekstvo od iskušenja, već istrajnost u borbi protiv greha, pokajanje i neprestano okretanje Bogu.
Čak 49 vojnika, videvši Kalistratovu postojanost, prihvatilo je hrišćansku veru.