OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Smrt je jedna od retkih tema pred kojom čovek ostaje nemoćan bez obzira na godine, iskustvo ili snagu vere. U pravoslavlju se smrt ne posmatra kao kraj postojanja, već kao prelazak iz prolaznog života u večnost.
Ipak, koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje duboka i teška. Čovek može da razume reči vere, ali srce teško prihvata prazninu koja nastaje kada nekoga više nema među nama.
Pravoslavna crkva vekovima uči da smrt nije pobeda tame, već trenutak kada se zemaljski život završava, a počinje susret sa večnim životom.
Zato su molitva za upokojene, pomeni i liturgije važan deo života vernika. Kroz njih se čuva veza ljubavi sa onima koji su otišli. U pravoslavnoj tradiciji ne postoji zaborav mrtvih, jer se veruje da ljubav ne prestaje smrću.
Ipak, ma koliko čovek bio verujući, trenutak gubitka donosi tugu koju je teško opisati. Kada umre roditelj, dete, supružnik ili prijatelj, čovek se prvi put ozbiljno suoči sa prolaznošću sopstvenog života. Tada se otvaraju pitanja na koja nema lakih odgovora - zašto dolazi rastanak, kako nastaviti dalje i kako izdržati tišinu koja ostaje posle odlaska voljene osobe.
Mnogi duhovnici govorili su da tuga nije znak slabe vere. Naprotiv, ona pokazuje koliko je ljubav među ljudima velika. I sam Hristos je zaplakao nad grobom Lazara, pokazujući da su suze prirodne i ljudske. U pravoslavlju se ne traži od čoveka da uguši bol, već da kroz molitvu i sećanje pronađe snagu da ga nosi.
Posebno je teško pomiriti se sa činjenicom da više ne možemo da razgovaramo sa onima koje volimo, da ih zagrlimo ili čujemo njihov glas. Zato mnogi ljudi, čak i godinama nakon smrti bližnjih, osećaju istu prazninu i isti bol. Vreme može da ublaži ranu, ali ne može da izbriše ljubav i uspomene.
O tome je govorio i vladika Grigorije, objašnjavajući kako čovek treba da nosi teret gubitka i da u smrti ne izgubi nadu:
- Kad god umre neki naš bližnji, mi se suočavamo i sa svojom smrću. Zbog toga je ravnoteža između sećanja na smrt i nade za život uvek važna i neophodna. Patrijarh Pavle je govorio da je mera našeg života, odnosno naše životnosti u tome koliko se sećamo naših bližnjih, koji su preminuli. To je vrlo zanimljivo za razmišljanje. Druga misao koja mi pada na pamet jeste ono što je rekao Ivo Andrić, koji je, razmišljajući o životu zapisao: "Ako život već postoji, on mora biti večan." Zato je moja poruka i uteha svima koji žale sa svojim preminulima uvek bila: "Ponovo ćemo se sresti!"
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih. Prema pravoslavlju, smrt se ne posmatra kao konačni kraj, već kao prelazak iz ovog, prolaznog života u večnost. Pravoslavna tradicija uči da čovek svojim delima učestvuje u večnosti.

OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
KAKO UTEŠITI I ŠTA REĆI OSOBI KOJA JE IZGUBILA NAJVOLJENIJE? Otac Željko na primeru majke koja je ostala bez deteta dao i više nego jasan odgovor
ZAŠTO NIKAD NE SMEMO DOZVOLITI DA GROBOVI NAŠIH BLIŽNJIH ZARASTU U KOROV: Đakon Aleksandar o značaju čuvanja uspomene na pokojnike i kako se to najbolje radi
OVI LJUDI NIKAD NEĆE MOĆI MIRNO DA UMRU! Jeromonah Arsenije otkrio šta bi trebalo da uradite pre smrti da olakšate i sebi i bližnjima!
Navodi o pronađenim narkoticima, oštre optužbe Moskve i tvrdnje o „organizovanoj provokaciji“ pretvorili su policijsku kontrolu u Karlovim Varima u međunarodni slučaj sa ozbiljnim političkim i crkvenim posledicama.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
U jednoj kratkoj misli blaženopočivšeg patrijarha srpskog sadržano je merilo koje odvaja ravnodušnost od istinske ljudskosti.
Evo šta bi trebalo da slušamo da ostanemo duhovno zdravi.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Zašto ne nosi krst, kako mu se pravilno obraća i kada mu ne treba prilaziti - to su detalji koje većina vernika nikada nije učila.
Jevanđelja ga pominju samo u tragovima, a predanje mu pripisuje više identiteta, ko je bio Juda Jakovljev i zašto i dalje izaziva nedoumice među tumačima
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za utorak 7. sedmice po Vaskrsu otkriva se neobična poruka: čak i onaj ko ne veruje može postati deo Božjeg plana, dok se vera vernih meri njihovim padom i odstupanjem.