OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Smrt je jedna od retkih tema pred kojom čovek ostaje nemoćan bez obzira na godine, iskustvo ili snagu vere. U pravoslavlju se smrt ne posmatra kao kraj postojanja, već kao prelazak iz prolaznog života u večnost.
Ipak, koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje duboka i teška. Čovek može da razume reči vere, ali srce teško prihvata prazninu koja nastaje kada nekoga više nema među nama.
Pravoslavna crkva vekovima uči da smrt nije pobeda tame, već trenutak kada se zemaljski život završava, a počinje susret sa večnim životom.
Zato su molitva za upokojene, pomeni i liturgije važan deo života vernika. Kroz njih se čuva veza ljubavi sa onima koji su otišli. U pravoslavnoj tradiciji ne postoji zaborav mrtvih, jer se veruje da ljubav ne prestaje smrću.
Ipak, ma koliko čovek bio verujući, trenutak gubitka donosi tugu koju je teško opisati. Kada umre roditelj, dete, supružnik ili prijatelj, čovek se prvi put ozbiljno suoči sa prolaznošću sopstvenog života. Tada se otvaraju pitanja na koja nema lakih odgovora - zašto dolazi rastanak, kako nastaviti dalje i kako izdržati tišinu koja ostaje posle odlaska voljene osobe.
Mnogi duhovnici govorili su da tuga nije znak slabe vere. Naprotiv, ona pokazuje koliko je ljubav među ljudima velika. I sam Hristos je zaplakao nad grobom Lazara, pokazujući da su suze prirodne i ljudske. U pravoslavlju se ne traži od čoveka da uguši bol, već da kroz molitvu i sećanje pronađe snagu da ga nosi.
Posebno je teško pomiriti se sa činjenicom da više ne možemo da razgovaramo sa onima koje volimo, da ih zagrlimo ili čujemo njihov glas. Zato mnogi ljudi, čak i godinama nakon smrti bližnjih, osećaju istu prazninu i isti bol. Vreme može da ublaži ranu, ali ne može da izbriše ljubav i uspomene.
O tome je govorio i vladika Grigorije, objašnjavajući kako čovek treba da nosi teret gubitka i da u smrti ne izgubi nadu:
- Kad god umre neki naš bližnji, mi se suočavamo i sa svojom smrću. Zbog toga je ravnoteža između sećanja na smrt i nade za život uvek važna i neophodna. Patrijarh Pavle je govorio da je mera našeg života, odnosno naše životnosti u tome koliko se sećamo naših bližnjih, koji su preminuli. To je vrlo zanimljivo za razmišljanje. Druga misao koja mi pada na pamet jeste ono što je rekao Ivo Andrić, koji je, razmišljajući o životu zapisao: "Ako život već postoji, on mora biti večan." Zato je moja poruka i uteha svima koji žale sa svojim preminulima uvek bila: "Ponovo ćemo se sresti!"
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih. Prema pravoslavlju, smrt se ne posmatra kao konačni kraj, već kao prelazak iz ovog, prolaznog života u večnost. Pravoslavna tradicija uči da čovek svojim delima učestvuje u večnosti.

OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
KAKO UTEŠITI I ŠTA REĆI OSOBI KOJA JE IZGUBILA NAJVOLJENIJE? Otac Željko na primeru majke koja je ostala bez deteta dao i više nego jasan odgovor
ZAŠTO NIKAD NE SMEMO DOZVOLITI DA GROBOVI NAŠIH BLIŽNJIH ZARASTU U KOROV: Đakon Aleksandar o značaju čuvanja uspomene na pokojnike i kako se to najbolje radi
OVI LJUDI NIKAD NEĆE MOĆI MIRNO DA UMRU! Jeromonah Arsenije otkrio šta bi trebalo da uradite pre smrti da olakšate i sebi i bližnjima!
Želeći da se zaštite od zla, mnogi nesvesno upadaju u stanje koje im oduzima spokoj i udaljava ih od istinske vere.
Blaženopočivši grčki arhijerej upozorio je na sablazan zbog neprikladnog odevanja u crkvi, odgovornost sveštenika i mere za očuvanje bogoslužbenog poretka.
Episkop vašingtonsko-njujorški i istočnoamerički podsetio na reči Tesline majke Đuke, očevu ljubav prema znanju i vaspitanje koje je budućeg pronalazača usmerilo da darove posveti službi čovečanstvu.
Crkva uči da nijedan čovek nije prepušten sam sebi, već da mu je od Boga dat anđeo čuvar koji ga štiti, ukrepljuje i podstiče da ide putem spasenja.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Iverska ikona na severu Rusije neprekidno mirotoči već četvrt veka, ali je to ostalo skriveno sve do upokojenja monahinje koja je čuvala ovu tajnu.
Jedanaestogodišnji dečak i njegova sestra pronašli su na staroj hartiji poruku koja otkriva da najveća vrednost svakog talenta nije u aplauzu, već u dobru koje njime činimo drugima.
Pripovetka o prazniku koji nas uči da se prava vera vidi kroz ljubav, dobrotu i dela učinjena za druge
U molitvenom prisustvu mitropolita Joanikija, ostroške bratije i brojnih vernika, ispraćen je monah čiji je život bio posvećen Bogu, molitvi i ljubavi prema bližnjima, uz poruku da smrt nije kraj, već prelazak u novi život.
Bez ulja, sa nekoliko jednostavnih namirnica i mnogo ljubavi, ovo posno jelo iz knjige "Ko posti dušu gosti" pokazuje kako se u skromnoj trpezi kriju bogat ukus, tradicija i duh pravoslavnih manastira.
Episkop bihaćko-petrovački upozorio je da istorija opominje sve narode u Bosni i Hercegovini i pozvao na dogovor, uvažavanje različitosti i rešavanje važnih pitanja kroz konsenzus.