OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Smrt je jedna od retkih tema pred kojom čovek ostaje nemoćan bez obzira na godine, iskustvo ili snagu vere. U pravoslavlju se smrt ne posmatra kao kraj postojanja, već kao prelazak iz prolaznog života u večnost.
Ipak, koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje duboka i teška. Čovek može da razume reči vere, ali srce teško prihvata prazninu koja nastaje kada nekoga više nema među nama.
Pravoslavna crkva vekovima uči da smrt nije pobeda tame, već trenutak kada se zemaljski život završava, a počinje susret sa večnim životom.
Zato su molitva za upokojene, pomeni i liturgije važan deo života vernika. Kroz njih se čuva veza ljubavi sa onima koji su otišli. U pravoslavnoj tradiciji ne postoji zaborav mrtvih, jer se veruje da ljubav ne prestaje smrću.
Ipak, ma koliko čovek bio verujući, trenutak gubitka donosi tugu koju je teško opisati. Kada umre roditelj, dete, supružnik ili prijatelj, čovek se prvi put ozbiljno suoči sa prolaznošću sopstvenog života. Tada se otvaraju pitanja na koja nema lakih odgovora - zašto dolazi rastanak, kako nastaviti dalje i kako izdržati tišinu koja ostaje posle odlaska voljene osobe.
Mnogi duhovnici govorili su da tuga nije znak slabe vere. Naprotiv, ona pokazuje koliko je ljubav među ljudima velika. I sam Hristos je zaplakao nad grobom Lazara, pokazujući da su suze prirodne i ljudske. U pravoslavlju se ne traži od čoveka da uguši bol, već da kroz molitvu i sećanje pronađe snagu da ga nosi.
Posebno je teško pomiriti se sa činjenicom da više ne možemo da razgovaramo sa onima koje volimo, da ih zagrlimo ili čujemo njihov glas. Zato mnogi ljudi, čak i godinama nakon smrti bližnjih, osećaju istu prazninu i isti bol. Vreme može da ublaži ranu, ali ne može da izbriše ljubav i uspomene.
O tome je govorio i vladika Grigorije, objašnjavajući kako čovek treba da nosi teret gubitka i da u smrti ne izgubi nadu:
- Kad god umre neki naš bližnji, mi se suočavamo i sa svojom smrću. Zbog toga je ravnoteža između sećanja na smrt i nade za život uvek važna i neophodna. Patrijarh Pavle je govorio da je mera našeg života, odnosno naše životnosti u tome koliko se sećamo naših bližnjih, koji su preminuli. To je vrlo zanimljivo za razmišljanje. Druga misao koja mi pada na pamet jeste ono što je rekao Ivo Andrić, koji je, razmišljajući o životu zapisao: "Ako život već postoji, on mora biti večan." Zato je moja poruka i uteha svima koji žale sa svojim preminulima uvek bila: "Ponovo ćemo se sresti!"
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih. Prema pravoslavlju, smrt se ne posmatra kao konačni kraj, već kao prelazak iz ovog, prolaznog života u večnost. Pravoslavna tradicija uči da čovek svojim delima učestvuje u večnosti.

OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
KAKO UTEŠITI I ŠTA REĆI OSOBI KOJA JE IZGUBILA NAJVOLJENIJE? Otac Željko na primeru majke koja je ostala bez deteta dao i više nego jasan odgovor
ZAŠTO NIKAD NE SMEMO DOZVOLITI DA GROBOVI NAŠIH BLIŽNJIH ZARASTU U KOROV: Đakon Aleksandar o značaju čuvanja uspomene na pokojnike i kako se to najbolje radi
OVI LJUDI NIKAD NEĆE MOĆI MIRNO DA UMRU! Jeromonah Arsenije otkrio šta bi trebalo da uradite pre smrti da olakšate i sebi i bližnjima!
Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan.
Kaže da danas oko nas kruže razne prefinjene jeresi i sablažnjavaju mnoge ljude, govoreći da su duše paisivne, da spavaju, da pored svoga tela čekaju i i svoje vaskrsnće i slične otrovne i zlobne bogoboračke reči, ali da to nije tačno.
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Crkva upozorava da tuga ne sme da preraste u beznađe i očaj, jer za hrišćanina smrt nema poslednju reč.
Jedan od najvažnijih načina na koji možemo biti uz čoveka koji pati jeste molitva.
Sve što se prinosi Bogu na žrtvu trebalo bi da bude od čistog materijala, naglasio je sveštenik.
Rektor Niške bogoslovije objašnjava zašto su molitva, milostinja i vera u Vaskrsenje dragoceniji od skupih spomenika i bogatih trpeza i šta zaista možemo da učinimo za duše svojih upokojenih.
U besedi za subotu 19. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zašto se put ka Gospodu ne prelazi ohološću i uzdizanjem sebe, već ljubavlju, smirenjem i spremnošću da tvorimo volju Božju.
Jedan od najvažnijih načina na koji možemo biti uz čoveka koji pati jeste molitva.
U našoj krvi su nebrojeni preci, sa njima je i deo nas otišao Bogu, govorio je starac Visarion.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Miholjske zadušnice i Svetog mučenika Kalistrata po starom kalendaru, dok po novom proslavljaju Svete mučenike Evlampija i Evlampiju. Katolička crkva obeležava Svetog Franju Bordžiju, Jevreji obeležavaju Šabat Berešit, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Svetogorski starac podseća da pravoslavni duhovni život ne podrazumeva bekstvo od iskušenja, već istrajnost u borbi protiv greha, pokajanje i neprestano okretanje Bogu.
Čak 49 vojnika, videvši Kalistratovu postojanost, prihvatilo je hrišćansku veru.