OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Smrt je jedna od retkih tema pred kojom čovek ostaje nemoćan bez obzira na godine, iskustvo ili snagu vere. U pravoslavlju se smrt ne posmatra kao kraj postojanja, već kao prelazak iz prolaznog života u večnost.
Ipak, koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje duboka i teška. Čovek može da razume reči vere, ali srce teško prihvata prazninu koja nastaje kada nekoga više nema među nama.
Pravoslavna crkva vekovima uči da smrt nije pobeda tame, već trenutak kada se zemaljski život završava, a počinje susret sa večnim životom.
Zato su molitva za upokojene, pomeni i liturgije važan deo života vernika. Kroz njih se čuva veza ljubavi sa onima koji su otišli. U pravoslavnoj tradiciji ne postoji zaborav mrtvih, jer se veruje da ljubav ne prestaje smrću.
Ipak, ma koliko čovek bio verujući, trenutak gubitka donosi tugu koju je teško opisati. Kada umre roditelj, dete, supružnik ili prijatelj, čovek se prvi put ozbiljno suoči sa prolaznošću sopstvenog života. Tada se otvaraju pitanja na koja nema lakih odgovora - zašto dolazi rastanak, kako nastaviti dalje i kako izdržati tišinu koja ostaje posle odlaska voljene osobe.
Mnogi duhovnici govorili su da tuga nije znak slabe vere. Naprotiv, ona pokazuje koliko je ljubav među ljudima velika. I sam Hristos je zaplakao nad grobom Lazara, pokazujući da su suze prirodne i ljudske. U pravoslavlju se ne traži od čoveka da uguši bol, već da kroz molitvu i sećanje pronađe snagu da ga nosi.
Posebno je teško pomiriti se sa činjenicom da više ne možemo da razgovaramo sa onima koje volimo, da ih zagrlimo ili čujemo njihov glas. Zato mnogi ljudi, čak i godinama nakon smrti bližnjih, osećaju istu prazninu i isti bol. Vreme može da ublaži ranu, ali ne može da izbriše ljubav i uspomene.
O tome je govorio i vladika Grigorije, objašnjavajući kako čovek treba da nosi teret gubitka i da u smrti ne izgubi nadu:
- Kad god umre neki naš bližnji, mi se suočavamo i sa svojom smrću. Zbog toga je ravnoteža između sećanja na smrt i nade za život uvek važna i neophodna. Patrijarh Pavle je govorio da je mera našeg života, odnosno naše životnosti u tome koliko se sećamo naših bližnjih, koji su preminuli. To je vrlo zanimljivo za razmišljanje. Druga misao koja mi pada na pamet jeste ono što je rekao Ivo Andrić, koji je, razmišljajući o životu zapisao: "Ako život već postoji, on mora biti večan." Zato je moja poruka i uteha svima koji žale sa svojim preminulima uvek bila: "Ponovo ćemo se sresti!"
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih. Prema pravoslavlju, smrt se ne posmatra kao konačni kraj, već kao prelazak iz ovog, prolaznog života u večnost. Pravoslavna tradicija uči da čovek svojim delima učestvuje u večnosti.

OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
KAKO UTEŠITI I ŠTA REĆI OSOBI KOJA JE IZGUBILA NAJVOLJENIJE? Otac Željko na primeru majke koja je ostala bez deteta dao i više nego jasan odgovor
ZAŠTO NIKAD NE SMEMO DOZVOLITI DA GROBOVI NAŠIH BLIŽNJIH ZARASTU U KOROV: Đakon Aleksandar o značaju čuvanja uspomene na pokojnike i kako se to najbolje radi
OVI LJUDI NIKAD NEĆE MOĆI MIRNO DA UMRU! Jeromonah Arsenije otkrio šta bi trebalo da uradite pre smrti da olakšate i sebi i bližnjima!
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je o nečemu što se često događa u odnosima među ljudima, a što mnogi prepoznaju tek kada već nastanu ljutnja, zameranje i potreba da se drugome uzvrati.
Otac Benedikt govori o njihovom razgovoru iza zatvorenih vrata, pitanjima koja je slavna pevačica postavila o veri i molitvi, kao i rečima koje je uputila svojim saradnicima pre nego što je napustila svetinju.
U predanju Crkve postoji snažna slika nevidljivog sveta koji prati čoveka dok prilazi Svetoj čaši.
Savet svetitelja posebno je zahtevan za čoveka koji je doživeo nepravdu, jer traži da se pred Bogom pomoli upravo za onoga ko mu je naneo bol.
Jedna neobična avantura naučila je Milicu da se ne plaši sujeverja, već da veruje Bogu i čini dobro.
Dok je trpeo stradanje, zahvaljivao je Bogu i ukoravao cara zbog njegovog neznaboštva.
Ono što ovu crkvu čini posebnom jeste veličanstveni drveni ikonostas iz 18. veka.
Bog nikad ljude ne ostavlje same, pogotovo u teškim iskušenjima.
U predanju Crkve postoji snažna slika nevidljivog sveta koji prati čoveka dok prilazi Svetoj čaši.
Slatki kupus, pirinač, paradajz i luk dovoljni su za zasitno jelo koje se lako prilagođava pravilima posta, bilo da se priprema na vodi.
Otac Varsanufije je stradao u blizini Svetog Nikolajevskog hrama, dok su inok Grigorije i izbeglica Andrej Kirijenko sa teškim povredama prevezeni u bolnicu.