Duhovna riznica 26.05.2026 | 21:38

OVAKO ĆETE NAJLAKŠE PREBRODITI SMRT BLIŽNJIH! Vladika Grigorije kaže da je neophodno jednu stvar uraditi da bi bol minuo!

Slika Autora
Autor: M. M.
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
OVAKO ĆETE NAJLAKŠE PREBRODITI SMRT BLIŽNJIH! Vladika Grigorije kaže da je neophodno jednu stvar uraditi da bi bol minuo!
Shutterstock/Kirill_ak_ white, Facebook/Владика Григорије

Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.

Smrt je jedna od retkih tema pred kojom čovek ostaje nemoćan bez obzira na godine, iskustvo ili snagu vere. U pravoslavlju se smrt ne posmatra kao kraj postojanja, već kao prelazak iz prolaznog života u večnost.

Ipak, koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje duboka i teška. Čovek može da razume reči vere, ali srce teško prihvata prazninu koja nastaje kada nekoga više nema među nama.

Pravoslavna crkva vekovima uči da smrt nije pobeda tame, već trenutak kada se zemaljski život završava, a počinje susret sa večnim životom.

Zato su molitva za upokojene, pomeni i liturgije važan deo života vernika. Kroz njih se čuva veza ljubavi sa onima koji su otišli. U pravoslavnoj tradiciji ne postoji zaborav mrtvih, jer se veruje da ljubav ne prestaje smrću.

Ipak, ma koliko čovek bio verujući, trenutak gubitka donosi tugu koju je teško opisati. Kada umre roditelj, dete, supružnik ili prijatelj, čovek se prvi put ozbiljno suoči sa prolaznošću sopstvenog života. Tada se otvaraju pitanja na koja nema lakih odgovora - zašto dolazi rastanak, kako nastaviti dalje i kako izdržati tišinu koja ostaje posle odlaska voljene osobe.

Shutterstock/New Africa
Smrt bližnjih je uvek teška

 

Mnogi duhovnici govorili su da tuga nije znak slabe vere. Naprotiv, ona pokazuje koliko je ljubav među ljudima velika. I sam Hristos je zaplakao nad grobom Lazara, pokazujući da su suze prirodne i ljudske. U pravoslavlju se ne traži od čoveka da uguši bol, već da kroz molitvu i sećanje pronađe snagu da ga nosi.

Posebno je teško pomiriti se sa činjenicom da više ne možemo da razgovaramo sa onima koje volimo, da ih zagrlimo ili čujemo njihov glas. Zato mnogi ljudi, čak i godinama nakon smrti bližnjih, osećaju istu prazninu i isti bol. Vreme može da ublaži ranu, ali ne može da izbriše ljubav i uspomene.

O tome je govorio i vladika Grigorije, objašnjavajući kako čovek treba da nosi teret gubitka i da u smrti ne izgubi nadu:

Printscreen/Youtube/SBN Chicago News
Vladika Grigorije

 

- Kad god umre neki naš bližnji, mi se suočavamo i sa svojom smrću. Zbog toga je ravnoteža između sećanja na smrt i nade za život uvek važna i neophodna. Patrijarh Pavle je govorio da je mera našeg života, odnosno naše životnosti u tome koliko se sećamo naših bližnjih, koji su preminuli. To je vrlo zanimljivo za razmišljanje. Druga misao koja mi pada na pamet jeste ono što je rekao Ivo Andrić, koji je, razmišljajući o životu zapisao: "Ako život već postoji, on mora biti večan." Zato je moja poruka i uteha svima koji žale sa svojim preminulima uvek bila: "Ponovo ćemo se sresti!"