ZAŠTO SE LJUDI PLAŠE SMRTI: Odgovor starca Jefrema Arizonskog već dugo se prepričava!
Iako pravoslavlje uči da smrt vodi u večni život, mnogi ljudi je i dalje doživljavaju kao nešto strašno.
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Prema pravoslavnom učenju, smrt nije kraj, niti tragedija, već prelazak duše iz privremenog života u večni.
Ipak, ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Teška je jer prekida zemaljske veze, odvaja od voljenih i svega poznatog. Teška je i za one koji ostaju, jer gubitak bližnjeg donosi bol i prazninu koju ništa zemaljsko ne može ispuniti.
Ali, iako je smrt neizbežna, pravoslavlje nas uči da čovek može učiniti nešto da ona bude lakša — i njemu samome, i onima koji iza njega ostaju.
Da bi smrt bila smiraj, a ne kraj, čovek treba da za sobom ostavi trag ljubavi, dobrote i dela učinjena iz srca. Tek tada smrt gubi svoju težinu, jer ono što je čovek stvorio iz ljubavi prema drugima nastavlja da živi i posle njega.
O tome je divno govorio starac jeromonah Arsenije Streljcov:
- Svaki čovek, pre nego što umre, mora nešto da ostavi iza sebe, nekakav trag. To može biti kuća koju je sagradio sopstvenim rukama, drvo koje je zasadio, knjiga koju je napisao... No, šta god je ostavio za sobom, to mora biti nešto što je uradio, ne radi sebe, već radi drugih ljudi. Sve što su tvoje ruke stvorile, biće pečat koje će ostati posle tvoje smrti.
Ljudi će, kako je objasnio starac Arsenije, posmatrati delo tvojih ruku i ti ćeš i dalje živeti u radosti koju si im pričinio.
- Nije važno šta ćeš stvoriti, važan je tvoj trud i ljubav. Tvoje delo će u sebi nositi delić tebe, ukoliko si ga napravio zarad Boga i ljubavi prema ljudima. Najvažnije je pomagati drugima, olakšati im bremena i moliti se za njih.
Iako pravoslavlje uči da smrt vodi u večni život, mnogi ljudi je i dalje doživljavaju kao nešto strašno. U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom. Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života. On kaže da nije slučajno što svi koji su nekoga izgubili, od tog trećeg do devetog dana, posle prvobitnog šoka počinju da osećaju neki blaži mir.
ZAŠTO SE LJUDI PLAŠE SMRTI: Odgovor starca Jefrema Arizonskog već dugo se prepričava!
DA LI JE GREH PLAKATI KAD NEKO UMRE: Sveti oci iznenadili odgovorom
DA LI DECA TREBA DA IDU NA GROBLJE I PRISUSTVUJU SAHRANAMA: Otac Borislav izneo stav Crkve i razrešio svaku dilemu
ŠTA SE DEŠAVA OD TREĆEG DO DEVETOG DANA POSLE SMRTI! Otac Stefan otkriva da rajska naselja nisu mit i koga ćemo tamo sresti!
Crkva upozorava da tuga ne sme da preraste u beznađe i očaj, jer za hrišćanina smrt nema poslednju reč.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih.
Pravoslavna tradicija uči da čovek svojim delima učestvuje u večnosti.
U besedi za utorak 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o vremenu koje je čoveku još ostavljeno za pokajanje, upozoravajući da će nastupiti dan koji neće biti prilika za promenu, već za konačni sud.
Veliki duhovnik našeg vremena upozoravao je da problem ne mora biti u bahatosti i otvorenoj oholosti, već u uverenju da smo dovoljno dobri, zbog čega prestajemo da preispitujemo sopstvene postupke i slabosti.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Vernici često zanemare kako prilaze Svetoj čaši.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Dok se sa roditeljima pripremaju za odlazak kod kumova na slavu, Stefan i Uroš kreću u potragu za tajnom koja vodi do najvećeg blaga.
Manastir obeležava 540 godina od osnivanja, 270 godina od osvećenja hrama i dve decenije od obnove monaškog života, uz podsećanje na njegovu veliku duhovnu i kulturnu ulogu kroz istoriju.
Umesto mlevenog mesa, koriste se sočni komadi svinjetine i mnogo crnog luka, a završni korak receptu daje poseban ukus.
Protojerej Mihail Bregvadze tvrdi da je odluka povezana sa okolnostima smrti, dok majka pokojnice odbacuje njegove navode i traži da se ne iznose nepotvrđene tvrdnje o ovoj porodičnoj tragediji.