ZAŠTO SE LJUDI PLAŠE SMRTI: Odgovor starca Jefrema Arizonskog već dugo se prepričava!
Iako pravoslavlje uči da smrt vodi u večni život, mnogi ljudi je i dalje doživljavaju kao nešto strašno.
Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih.
Za čoveka ne postoji veća i teža bol od gubitka odnosno smrti bližnjih. Taj gubitak ostavlja iza sebe prazninu koja se ne može popuniti ničim, jer sa odlaskom nekoga koga volimo nestaje i deo našeg života, naših navika i naše svakodnevice.
Tuga tada ne pogađa samo srce, već ceo čovekov život, a bol zbog rastanka često je jača od svake razumske utehe i objašnjenja.
Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se u tim trenucima teško smiruju.
Nastavljaju da tuguju, pate, a mnogi se tada pitaju šta reći ožalošćenima, kako im prići i kako im pomoći da makar malo im mine bol.
Odgovor na to pitanje dao je otac Hadži Željko Jovanović, govoreći o nedavnom susretu sa majkom koja je izgubila sina.
- Ono što sam ja skoro rekao jednoj majci koja je izgubila sina jeste da bi se vrlo rado sa njim menjao, jer je otišao u Carstvo Božje.
Kaže da ga je ta majka posle toga zamolila da joj se moli za sina i pitala šta ona može još da uradi za njega.
- Uvek kažem da se mole za upokojene, da njihove stvari razdele sirotinji, da nose za pokoj njihovih duša i kažem: "Blago i tebi i meni, ima ko tamo da nas sačeka". I to nije neka lažna uteha, to je zaista istinita jevanđeljska uteha. "Hristos Vaskrse, Vaistinu Vaskrse". Mi verujemo u vaskrsenje Hristovo, nema razloga da se bojimo smrti. Hristos je vaskrsao, pobedio je smrt, tako da nema potrebe da se plašimo, to je samo prelazak u večni život - objasnio je otac Hadži Željko Jovanović u podkastu Informera "Na krilima zmaja".
Iako pravoslavlje uči da smrt vodi u večni život, mnogi ljudi je i dalje doživljavaju kao nešto strašno. U osnovi hrišćanske vere je nada u Vaskrsenje - verovanje da ćemo svi vaskrsnuti i živeti večni život u Carstvu nebeskom. Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života. Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.

ZAŠTO SE LJUDI PLAŠE SMRTI: Odgovor starca Jefrema Arizonskog već dugo se prepričava!
DA LI JE GREH PLAKATI KAD NEKO UMRE: Sveti oci iznenadili odgovorom
DA LI DECA TREBA DA IDU NA GROBLJE I PRISUSTVUJU SAHRANAMA: Otac Borislav izneo stav Crkve i razrešio svaku dilemu
OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Kaže da danas oko nas kruže razne prefinjene jeresi i sablažnjavaju mnoge ljude, govoreći da su duše paisivne, da spavaju, da pored svoga tela čekaju i i svoje vaskrsnće i slične otrovne i zlobne bogoboračke reči, ali da to nije tačno.
Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Za osobu koja nije pripadala Pravoslavnoj crkvi ne mogu se vršiti opela, pomeni i druge crkvene molitve na način na koji se one vrše za pravoslavne hrišćane.
U besedi za ponedeljak 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva se zašto je bilo dovoljno svedočanstvo Sina, ali i šta ono govori o njegovom jedinstvu sa Ocem.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Ispod poda svetinje u Jerusalimu pronađeni su ostaci drevnog kamenoloma, uklesani grobovi i tragovi vrta, a svetogorski starac podseća na dublji smisao svetog znamenja koje je kroz vekove ostalo središte hrišćanske vere.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.