OVU MISAO ODMAH OBACITE JER VODI U OČAJ! Starac Siluan kaže da je sam đavo šalje da vas načisto upropasti i odvoji od Boga!
Pravoslavna vera uči da je pokajanje put povratka Bogu i da čovek ne treba da veruje da je njegov greh veći od Božje milosti.
Pravoslavna vera uči da je pokajanje put povratka Bogu i da čovek ne treba da veruje da je njegov greh veći od Božje milosti.
Iskusni pravoslavni duhovnik upozoravao je da u času odlaska iz ovog sveta nestaju sva opravdanja i da ostaje samo način na koji je čovek živeo.
Jedan od najznačajnijih ruskih duhovnika 20. veka otkriva da ispovest ne obuhvata samo velika sagrešenja, već i skrivene slabosti koje razaraju dušu.
Godine same po sebi ne donose unutrašnju promenu, niti garantuju duhovnu zrelost.
Sveti oci su često govorili da su upravo neprijatnosti, uvrede i klevete prilika da čovek proveri svoju veru, smirenje i poverenje u Boga.
Duhovni život nije takmičenje u bezgrešnosti, nego istrajavanje u veri, molitvi i nadi.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
U trenucima kada reč lako preraste u svađu, jedno monaško pravilo nudi jednostavan izlaz: ćutanje, molitva i pogled na sebe umesto na tuđe greške, kao put ka unutrašnjem miru i razrešenju konflikta.
U besedi za sredu šeste sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o unutrašnjoj borbi čoveka i tajni zbog koje se, kako upozorava, životne blagodeti povlače pred navikama koje razaraju dušu.
Mnogi, u trenucima krize, veruju da plaćaju cenu za ono što nisu učinili, ali jasna poruka iz crkvenog učenja razbija tu dilemu i vraća fokus na ličnu veru, krštenje i odgovornost pred Bogom.
Ruski svetitelj je objasnio kako mala slabost čoveka može koštati spasenja.
Ono što tokom godine može ostati neprimećeno, u danima posta postaje vidljivo i bolno jasno.
Elena Kučerenko otkriva kako pogrešne reči mogu raniti više od bolesti i pokazuje zašto vera i razumevanje mogu biti jedini put ka nadi.
Nije čoveku dato da bude sudija bližnjima, niti da meri tuđu veru i padove, već da bdije nad sopstvenim mislima, rečima i delima.
Grešnost Adamovog postupka nije bila samo u samom činu jedenja ploda, već u gubitku poverenja u Boga.
Tumačeći završnu poruku iz Jevanđelja po Luki, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički govori o jednostavnom, ali presudnom koraku koji otvara vrata Božje milosti i vodi čoveka od pada ka oproštaju, radosti i večnom životu.
Svaki susret sa drugim čovekom prilika je da pokažemo kakvi smo u dubini duše.
Na predavanju u Kosovskom Pomoravlju episkop novobrdski naglasio dvostruko značenje ispovesti – pokajanje i slavljenje Boga i objasnio kako ona čisti savest i jača veze unutar crkvene zajednice.
Duhovno iskustvo Crkve kroz vekove svedoči da Bog ne gleda samo na delo, već na nameru i stanje srca.
Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje.
Reči jednog od najvećih duhovnika 20. veka podsećaju da nijedan greh nije jači od Božijeg milosrđa i da svaki čovek može pronaći put ka pokajanju i svetosti.
Jedan od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka objasnio je kako da se spasemo od najveće opasnosti u životu – kroz jedan vrlo praktičan savet.
U besedi za Nedelju bludnoga sina, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako Božja moć razvezuje najteže okove i vraća izgubljeni mir duši.
U besedi za 32. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako pravi izbor između prolaznog i večnog određuje sudbinu duše.
Prvi srpski vladika u Americi, koga danas proslavljamo kao svetitelja, objasnio je da telesne nevolje nisu slučajnost, već prilika za pokajanje, duhovni rast i otkrivanje unutrašnjih slabosti.
Protojerej Andrej Gavrilenko iznosi biblijski odgovor na pitanje koje muči mnoge vernike i objašnjava zbog čega se starozavetno shvatanje promenilo.
U pravoslavlju se bol sagledava kroz perspektivu slobode, ljubavi i posledica naših dela, ali i kao mogućnost preobražaja, put ka očišćenju i povratku istinskom životu.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
Pokajanje je jedno od najvažnijih duhovnih dela, jer bez njega nema ni istinskog mira, ni duhovnog napretka, ni večnog života.
Bitka protiv greha nije naša - pobeda dolazi od Gospoda.
Život se u pravoslavlju ne posmatra samo kao prolazno vreme između rođenja i smrti, već kao duhovno putovanje ka Carstvu nebeskom.
U besedi za 9. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički poručuje da nema veće nesreće od one koja zadesi čoveka koji se, pošto je upoznao Hrista i svetlost spasenja, svesno vrati u tamu greha.
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.
U svetu preplavljenom informacijama i vizuelnim iskušenjima, sve češće zaboravljamo da zle misli ne potiču iz naše duše – one dolaze spolja, najčešće s ekrana. Protojerej Pavel Gumerov u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, upozorava na duhovne posledice svakodnevnog konzumiranja medijskih sadržaja.
Kada život krene nizbrdo, a srce zavapi: „Zašto baš meni?“, možda nije reč o kazni, već o tajanstvenom duhovnom nasleđu koje se nevidljivo prenosi kroz pokolenja.
Gresi koji su se ponavljali, mogu se samo navesti, a mogu se opisati i situacije koje su dovele do greha, priča sveštenik.
Prepodobni Jovan Kasijan u svom delu „Razgovori ave Serapiona“ razmatra glavne strasti koje muče ljudsku dušu, nudeći univerzalne savete za oslobađanje i duhovnu slobodu.
Sedam smrtnih grehova predstavlja jednu od najvažnijih okosnica hrišćanskog učenja i hrišćanske teologije.
Kako jedan Svetogorski starac kaže: "Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Sveti Teofan ukazuje na to da mnogi ljudi ne shvataju ozbiljnost sablazni, kao ni greh osuđivanja. Sablaznitelj može biti slep za posledice svojih postupaka, šireći nesreću i zlo, dok osuđivač već nosi teret svoje grešnosti. Zbog toga ljudi često žive neoprezno, ne razmišljajući o tome da svojim ponašanjem mogu postati uzrok greha drugih, dok u isto vreme nisu svesni vlastite krivice. Njegova poruka je, dakle, poziv na opreznost i odgovornost u životu. Poziva ljude da razmišljaju o svojim postupcima i rečima, da ne budu izvor sablazni i greha za druge, i da budu svesni ozbiljnosti greha osuđivanja.
Arhijerejska liturgija i rukoproizvođenje u čin ipođakona Darka Stefanovića u hramu Svetih cara Konstantina i carice Jelene doneli su radost i duhovnu snagu, a nadahnute reči episkopa šabačkog o praštanju i ljubavi bile su podsećanje na suštinu pravoslavnog života.
Sveti Teofan naglašava da ni Božje otkrivenje, ni vaskrsenje mrtvih neće pomoći onima koji nisu želeli da veruju dok su živeli, jer za istinsko razumevanje i spasenje potrebno je da čovek bude otvoren prema istini dok je još živ. On nas poziva da ne čekamo trenutak kada bude kasno, već da već sada prihvatimo Božje učenje i živimo po Njegovom otkrivenju, jer, kako kaže, "nećemo dopasti na mesto bogataša" ako se trudimo da živimo ispravno. Sveti Teofan nam jasno poručuje da je istina koja nas vodi na put spasenja upravo u Božjem otkrivenju, koje treba ozbiljno shvatiti i ugraditi u naš svakodnevni život, jer nije dovoljno samo da budemo "dobri" prema svojim običnim vrednostima, već moramo težiti životu usklađenom s Božjom voljom.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Posebna opasnost leži u tome što čovek često ne primećuje koliko je nekoj strasti dozvolio da ovlada njime.
Građani Republike Srbije na Kosovu i Metohiji moraju znati da nisu prepušteni sami sebi, navedeno je u saopštenju Studentske liste.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveštenik podseća da Bog nije ograničen stranama sveta i da mu se čovek može moliti bilo gde.