Kada život krene nizbrdo, a srce zavapi: „Zašto baš meni?“, možda nije reč o kazni, već o tajanstvenom duhovnom nasleđu koje se nevidljivo prenosi kroz pokolenja.
Koliko puta smo se u životu zatekli pred lomovima, bolešću, nesrećom, neuspehom, pa čak i pred nekom neobjašnjivom tugom koja nas obavije bez jasnog razloga – i pomislili: „Zašto baš meni? Šta sam zgrešio? Bog zna da nisam učinio ništa loše!“ Taj vapaj duše, poznat svakom čoveku, otvara vrata jednom dubljem i ozbiljnijem pitanju: da li možda nosimo nešto što nismo lično skrivili? Da li je moguće da greh ima nasleđe?
Pravoslavna Crkva na ovo pitanje ne odgovara krivicom, već pozivom – na pokajanje, na duhovnu zrelost i saosećanje koje prevazilazi granice ličnog ega. Nasleđivanje greha nije kazna, već poziv. Poziv na ljubav i žrtvu za one pre nas, kao i odgovornost za one koji će doći posle nas.
U jednoj od svojih dubokih beseda, arhimandrit Rafailo, iguman manastira Podmaine, govori o ovoj duhovnoj zakonitosti:
- Greh se nasleđuje. Praroditeljski greh se nasleđuje rođenjem, ali se anulira svetom tajnom krštenja. A šta je s gresima naših predaka? Oni se svakako pridodaju tom već urođenom praroditeljskom grehu. I tu postoji neka duhovna zakonitost. Međutim, ne treba se plašiti, već to duhom pokajanja pomiriti.
Ove reči otkrivaju nešto što je i teško i utešno: nosimo teret svojih predaka, ali ga možemo razrešiti – ne samo za sebe, već i za njih. Kao što nas krštenje oslobađa naslednog praroditeljskog greha, tako i pokajanje, milostinja, post, molitva i ljubav postaju duhovna „valuta“ kojom otplaćujemo ono što su drugi ostavili iza sebe – kao dug koji nije vraćen na vreme.
Printscreen/Youtube/Манастир Подмаине - ПРОПОВЕДИ
Otac Rafailo
Otac Rafailo to slikovito objašnjava poređenjem:
- Zar je problem da ja ponesem greh moga oca? On se možda nekada i ispovedio, ali ga možda nije isplatio u pokajničkom smislu. Uzmimo primer koji će možda biti bliži za razumevanje. Recimo, moj otac se zadužio. Nije uspeo u potpunosti da se razduži, a kamata se ne prašta. I onda ja vraćam njegove dugove. Njegov telefon više nije u dometu. Oni kojima duguje ne mogu ga tražiti tamo, ali mene mogu. Poverioci zovu moj broj i počinje da mi zvoni telefon. I šta preostaje nego da mi vraćamo dugove naših roditelja – u duhovnom smislu. Kako? Dodatnim pokajanjem. Šta je tu problem? Zar ne možemo pomoći svom ocu, dedi, pradedi? Onako kako ko može – neko milostinjom, neko trudom, neko žrtvom…
Ova analogija nas uči ne samo razumevanju duhovne odgovornosti, već i ljubavi koja ide unazad kroz pokolenja. I to nije prokletstvo, kako bi neki pomislili, već blagoslovena prilika da budemo most između onih koji su bili i onih koji tek dolaze.
- Od svega toga ne treba praviti nikakvu dramu. Dakle, svakako nasleđujemo praroditeljske grehe, a toj grehovnoj strukturi pridodaju se i gresi naših predaka – kao što ćemo i mi naše grehe ostaviti našoj deci. Koliko možemo za života, pokajanjem treba da se oslobodimo greha. Ono što ne uspemo, ostavljamo deci koja će pokajanjem te dugove da vraćaju, a onda će i milost Gospodnja to da pokrije. Sve je to jevanđelski i od toga ne treba praviti nikakvu dramu.
U ovim rečima odzvanja duh Jevanđelja, koji nas poziva na mir, pomirenje i nadu. Nasleđeni greh nije sudbina, već poziv na svetost. Borba protiv grehova naših predaka jeste molitva za njihovu dušu i seme spasenja za pokolenja koja dolaze. Zato, umesto da se pitamo: „Zašto mi se ovo dešava?“, možda je bolje da u tišini srca šapnemo: „Gospode, pomozi meni da pomognem njima.“
Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi za utorak druge sedmice Velikog posta piše o nepopravljivosti sagrešenja, unutrašnjoj borbi savesti i neizmernoj Božijoj milosti koja čeka na iskreno kajanje.
Od listova kojima su se Adam i Eva pokrili nakon prvog greha, preko drveća u čijoj su hladovini pravednici tražili mir, do Hristove poruke o duhovnom plodu – smokva u Bibliji nosi duboku simboliku i suštinske pouke za svakog vernika.
Grešnik misli da ga niko ne vidi, ali Božje oko sve zna – pokajanje je jedini put spasenja, poručuje svetitelj u svojim duhovnim poukama za utorak pete sedmice Velikog posta.
Irini Murtzukou priznala je monstruozne zločine iz mladosti, a starci sa Svete gore upozoravaju – ovo prevazilazi ljudsko zlo i otkriva strašnu istinu o svetu bez Boga.
Jedan od prvih koji su uočili požar bio je Miloš Popović iz povratničkog sela Koš. Sa svojim prijateljem bio je na putu ka Osojanu kada je primetio vatru koja je već gutala kuću Baneta Đurića.
U pravoslavnom učenju srebroljublje se ne posmatra samo kao moralni prestup, već kao strast – duhovna sila koja čoveka odvaja od svih vrlina, unosi nemir i čini ga slepim za istinske vrednosti.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.
U svetu preplavljenom informacijama i vizuelnim iskušenjima, sve češće zaboravljamo da zle misli ne potiču iz naše duše – one dolaze spolja, najčešće s ekrana. Protojerej Pavel Gumerov u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, upozorava na duhovne posledice svakodnevnog konzumiranja medijskih sadržaja.
Arhijerejska liturgija i rukoproizvođenje u čin ipođakona Darka Stefanovića u hramu Svetih cara Konstantina i carice Jelene doneli su radost i duhovnu snagu, a nadahnute reči episkopa šabačkog o praštanju i ljubavi bile su podsećanje na suštinu pravoslavnog života.
Irini Murtzukou priznala je monstruozne zločine iz mladosti, a starci sa Svete gore upozoravaju – ovo prevazilazi ljudsko zlo i otkriva strašnu istinu o svetu bez Boga.
Jedan od prvih koji su uočili požar bio je Miloš Popović iz povratničkog sela Koš. Sa svojim prijateljem bio je na putu ka Osojanu kada je primetio vatru koja je već gutala kuću Baneta Đurića.
Jedan od prvih koji su uočili požar bio je Miloš Popović iz povratničkog sela Koš. Sa svojim prijateljem bio je na putu ka Osojanu kada je primetio vatru koja je već gutala kuću Baneta Đurića.
Slavsku trpezu ljubavi su pripremili domaćini slave, protojerej-stavrofor Rade Radan i protinica Milica Radan zajedno sa svojom blagočestivom porodicom.
U svojoj besedi za sredu pete nedelje po Duhovima, vladika Nikolaj otkriva duboku istinu o poreklu straha, objašnjavajući zašto on nastaje iz greha, a kako čovek čistog srca postaje snažan i hrabar poput lavića pred svakom životnom olujom.