ŠTA SU POSLEDNJA VREMENA I KADA ĆE DOĆI DO SMAKA SVETA: Otac Goran Kovačević o pitanju koje plaši čovečanstvo
I Danilo čuje nešto od Gospoda i pita ga, jer ne razume. I on mu kaže: "Dođi Danilo, jer su zatvorene, zapečaćene reči do kraja vremena".
Od listova kojima su se Adam i Eva pokrili nakon prvog greha, preko drveća u čijoj su hladovini pravednici tražili mir, do Hristove poruke o duhovnom plodu – smokva u Bibliji nosi duboku simboliku i suštinske pouke za svakog vernika.
Među mnoštvom biljaka koje se pominju u Svetom Pismu, jedno stablo zauzima posebno mesto, protkano božanskim značenjem i dubokom simbolikom. To je smokva, biljka koja se u Bibliji pominje više od pedeset puta, od Knjige Postanja do Jevanđelja, noseći u sebi priču o padu i pokajanju, o osudi i spasenju, o zemlji i nebu.
Od Rajskog vrta do Zakhejevog pokajanja
Prvo pominjanje smokve nalazi se u priči o Adamu i Evi. Nakon što su okusili plod sa Drveta poznanja dobra i zla, spoznali su svoju golotinju i prekrili je smokvinim lišćem. Ovaj trenutak nije tek puki detalj iz drevne priče, već duboka metafora ljudske prirode – otkriće greha i potraga za zaklonom. Zanimljivo je da pojedini Sveti Oci smatraju da zabranjeni plod nije bila jabuka, već upravo smokva, što joj daje još dublju simboliku u hrišćanskoj teologiji.

Smokva se ponovo pojavljuje u Jevanđelju po Luki u priči o Zakheju, cariniku koji se popeo na smokvu da bi video Hrista. Ova scena otkriva smokvu kao mesto pokajanja i duhovnog uzdizanja. Dok su Adam i Eva koristili smokvino lišće da sakriju svoju golotinju i odvoje se od Boga, Zakhej koristi smokvu da bi se uzdigao ka Hristu. Njegova želja više nije telesna i grešna, već duhovna i spasonosna. On se ne krije od Boga, već mu hita u susret.
Simbol plodnosti i duha
U antičkom svetu smokva je bila simbol obilja i plodnosti. Rimljani su je smatrali znakom prosperiteta, Egipćani su je nazivali Drvetom života, a u drevnoj Palestini bila je jedno od najznačajnijih stabala. U Starom zavetu, smokva se spominje kao dokaz plodnosti Obećane zemlje, koju Mojsijevi izvidnici donose kao znak Božijeg blagoslova. Njeno mesto u svakodnevnom životu bilo je nezamenljivo – koristila se kao hrana, lek i duhovni simbol.
Ali, smokva nije uvek znak blagoslova. Jevanđelja nam prenose epizodu u kojoj Hristos proklinje neplodnu smokvu. Ovaj čin nije samo izraz Njegovog razočaranja već nosi snažnu duhovnu poruku. Smokva sa bujnim lišćem, ali bez ploda, predstavlja duhovnu jalovost – religioznost bez vere, zakon bez ljubavi, formu bez suštine. To je upozorenje na opasnost spoljašnje pobožnosti bez unutrašnje promene.
Znamenje vremena
Jedan od najupećatljivijih trenutaka u Novom zavetu vezanih za smokvu jeste Hristovo upozorenje o znacima poslednjih vremena. U priči o smokvi, Gospod uči svoje učenike da posmatraju njeno lišće i plod kao pokazatelje dolaska leta, isto kao što trebaju prepoznati znakove vremena kada se približi kraj sveta. Smokva tako postaje simbol duhovne budnosti i spremnosti za dolazak Carstva nebeskog.
U ranohrišćanskoj umetnosti smokva i loza često su se prikazivale zajedno, simbolizujući rajski mir i harmoniju. Pod njenim granama, u senovitim vrtovima, odvijale su se važne biblijske scene, dok su u kasnijim vekovima smokvini listovi postali sinonim za pokrivanje ljudske nagosti u umetnosti i skulpturi.
Duhovna pouka smokve
U knjizi Priča Solomonovih zapisano je: "Ko neguje smokvu, ješće roda njenog." Ove reči podsećaju nas na važnost duhovne pažnje i brige. Smokva raste polako, pušta korenje duboko, traži skrivene izvore vode. Tako je i sa duhovnim životom – on zahteva posvećenost, ustrajnost i povezanost sa Bogom.
Kao drvo bogato simbolikom, smokva ostaje jedan od najmoćnijih biblijskih znakova. Ona spaja rajsku sreću i pad u greh, pokajanje i ponovno rađanje, plodnost i osudu, prolaznost i večni život. Pod njenim granama otkrivaju se tajne spasenja, dok njen plod nosi ukus božanske ljubavi.
I Danilo čuje nešto od Gospoda i pita ga, jer ne razume. I on mu kaže: "Dođi Danilo, jer su zatvorene, zapečaćene reči do kraja vremena". Otac Venijamin iguman je manastira Preobraženje već 51 godinu i bez ustezanja govori o duhovnoj lenjosti, ispravnom putu ka Bogu i odgovornosti onih koji vode narod ka spasenju. U svetu gde su se pravila odevanja izmenila, malo ko zna da Biblija strogo zabranjuje nošenje odeće suprotnog pola. Arhimandrit Sava upozorava na značaj ove zapovesti i objašnjava zašto njeno zanemarivanje može imati ozbiljne duhovne posledice. Ova jednostavna, ali bogata poslastica od suvih smokava, grožđa i oraha idealna je za dane posta na vodi – bez šećera, brašna i ulja, a puna prirodne slasti i hranljivih sastojaka.

ŠTA SU POSLEDNJA VREMENA I KADA ĆE DOĆI DO SMAKA SVETA: Otac Goran Kovačević o pitanju koje plaši čovečanstvo
"BIĆE SVE TEŽE!": Upozorenje najstarijeg arhimandrita Srpske pravoslavne crkve u vremenu velikih iskušenja (VIDEO)
MNOGI KRŠE OVU BOŽIJU ZAPOVEST, JER NE ZNAJU DA POSTOJI: Arhimandrit Sava upozorava da žene posebno čine greh iz neznanja
BIBLIJSKI KOLAČ KOJI SU JELI PROROCI, CAREVI I PUTNICI: Tajni sastojci ovu drevnu poslasticu čine zdravom, hranjivom i neodoljivom
Reč je o raju u kojem su Adam i Eva živeli bezbrižno, sve dok ih zmija nije prevarila i navela Evu da zagrize jabuku sa tzv. Drva znanja
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.
Na Zadušnice bi trebalo otići u hram, zapaliti sveću za pokoj duša, predati imena upokojenih za pomen i doneti žito na osvećenje.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.