Gresi koji su se ponavljali, mogu se samo navesti, a mogu se opisati i situacije koje su dovele do greha, priča sveštenik.
Ispovest u pravoslavlju je sakrament u kojem vernik, pred sveštenikom, priznaje svoje grehe i traži Božje oproštenje. To je način duhovnog čišćenja i pomirenja s Bogom. U tom procesu, sveštenik, kao Božiji poslanik, pomaže verniku da se oslobodi greha, moli se za njegovu dušu i daje mu savete za duhovni napredak.
Ispovest je veoma značajna jer omogućava verniku da se pomiri s Bogom, dobije snagu za dalji duhovni život i postigne unutrašnji mir. Smatra se da je to ključni trenutak u duhovnom životu, koji obnavlja odnos s Bogom i pomaže u borbi protiv greha.
Trebalo bi naglasiti da nikad nije kasno za ispovest. Bez obzira na to koliko neko odlagao, uvek je moguće započeti put pokajanja i duhovne obnove. Pravoslavna crkva uvek pruža priliku za pomirenje i oproštaj, jer Božija milost nije ograničena vremenom.
Ipak, mnogi novopečeni vernici nekad su veoma zbunjeni i pitaju se po kom redu bi trebalo ispovediti grehe na ispovest – po zapovestima, ili po redosledu grehova koje smo učinili. Takođe, svi su i u nedoumici koliko opširno treba pričati o počinjenim grehova.
- Prva ispovest je veoma značajan događaj. Ako ste svesni toga da ne treba odugovlačiti sa ispovešću, tada treba jednostavno otići u crkvu na ispoved i poslušati savet koji će vam dati sveštenik. Može se i ranije napisati ispoved, od sedmogodišnjeg uzrasta se može početi - objašnjava on i dalje nastavlja:
- Gresi koji su se ponavljali, mogu se samo navesti, a mogu se opisati i situacije koje su dovele do greha. Ponekad čovek oseća da je, usled nekakvih okolnosti, njegova duša bila tako jako ranjena grehom, da su na srcu ostale rane u koje, kad se dirne, izazovu oštar bol.
Tada je, kaže, zaista potrebna hrabrost da bi otkrili pred sveštenikom sve ono o čemu je bolno govoriti, nekad ljudi osećaju i stid.
Wikipedia
Protojerej Aleksandar Iljašenko
- Ali ako se ne otkrije, skriveni greh će tada nastaviti da uništava dušu i srce iznutra. Dešava se da se nekih grehova ne možemo setiti, a neki postupci ili misli i ne izgledaju grešno, ali redovne ispovesti i usrdna molitva mogu pomoći da izađu iz tame zaborava. Na ispovest, posebno na prvu, treba doći onda kada sveštenik ima dovoljno vremena da razgovara sa vama, recimo na večernjoj službi. Primivši vašu ispovest sveštenik će odlučiti, da li ste spremni da se pričestite, ili je potrebno da postite još neko određeno vreme, da se molite, da idete u Crkvu - kaže otac Aleksandar i naglašava da je dobro pre ispovesti, pogotovu prve, porazgovarati sa sveštenikom.
- Što se tiče suza na ispovedi, one su prirodne za one koji se kaju.
Ispovest, kako kaže sveštenik, nije nešto što treba odlagati zbog toga što se greh možda iznova ponovlja, jer u tom procesu duhovne borbe Božija blagodat je ključna.
Osećaj bezgrešnosti smatra se produktom gordosti, što je veliki Božji greh, a kako Crkva na to gleda najbolje je ilustrovao otac Rafailo Boljević kroz jedan postupak upokojenog Vladike Nikolaja.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Trifuna po starom i Svetog Avksentija po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Valentina, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika
Otkrijte kako se priprema autentično koljivo iz ćelije Presvete Bogorodice Axion Esti, sa sastojcima koji simbolizuju Vaskrsenje, Carstvo nebesko i večni život.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Sveštenik crkve nikada ne prezire one koji se iskreno kaju. On se raduje iskrenoj ispovesti pokajnika, kao što se lekar raduje ozdravljenju bolesnika, objašnjava sveštenik.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.