"OVAKVIH LJUDI JE PAKAO PUN"! Starac Konstantin Abhazijski upozorio da nikad ne radite jednu stvar
Ad je bio pun revnitelja. A zašto? Zato što su osuđivali, i nisu imali saosećanja za druge ljude, isticao je starac Konstantin Abhazijski,
Pravoslavlje poziva da u svakom čoveku vidimo ikonu Božju, da pokušamo da razumemo, a ne da sudimo.
U pravoslavnoj tradiciji čovek se posmatra ne samo po svojim delima, već i po onome što izlazi iz njegovih usta. Reči koje izgovaramo imaju snagu da podignu ili da sruše, da zbliže ili udalje ljude jedne od drugih.
Crkva uči da je ogovaranje izraz unutrašnje nesigurnosti i nedostatka ljubavi. Kada čovek govori o tuđim manama, on se zapravo udaljava od sopstvenog duhovnog rasta i mira. Umesto da se bavi sobom, on troši vreme i energiju na tuđe slabosti.
Takav odnos stvara nemir u srcu i širi ga dalje – po porodici, među prijateljima, u zajednici.
Crkva upozorava da se reč ne može povući – jednom izgovorena, ona ide svojim putem i može doneti mnogo bola. Zato se vernik poziva na uzdržanost, smirenje i promišljenost pre nego što progovori.
Pravoslavlje podseća da svako u sebi nosi i slabost i dobrotu, i da nije na nama da merimo tuđe greške. Umesto toga, pozvani smo da u svakom čoveku vidimo ikonu Božju, da pokušamo da razumemo, a ne da sudimo.
Ono što čovek govori o drugima pokazuje stanje njegove duše. Ako su njegove reči blage i mirne, to govori o unutrašnjem miru. Ako su pune osude, to je znak da se i sam bori sa nemirom. Zbog toga je važno da svako od nas pazi ne samo šta govori, već i zašto govori.
Jer, kako je rekao Sveti Serafim Rouz:
"Nikad ne procenjuj čoveka po onome što pričaju o njemu, nego po onome što čovek priča o drugima."
Ad je bio pun revnitelja. A zašto? Zato što su osuđivali, i nisu imali saosećanja za druge ljude, isticao je starac Konstantin Abhazijski,
Istinska mera čovekove vrednosti ne ogleda se u broju aplauza koje dobije, već u tome da li hodi pravim putem, bez obzira na cenu.
Umesto osvete i uzvraćanja, vernik je pozvan da trpi, da ne uzvraća zlom na zlo i da se seti sopstvene prolaznosti.
Onaj ko želi da sačuva mir u duši, mora naučiti da se udalji od svake nečiste reči i da sačuva svoje srce od otrova podsmeha.
Otac Nektarije kaža da Bog sve vidi i sve zna.
Kleveta razara odnose među ljudima, unosi razdor u zajednicu i udaljava čoveka od Boga, jer se temelji na laži, a laž je, kako uči Crkva, izvor zla.
Ljudi obično na provokacije odgovaraju žustro i besno, ali svetitelj kaže da je to i najmanje delotvorno.
Pravoslavlje uči da je jezik dar Božiji i da će čovek za svaku izgovorenu reč dati odgovor pred Gospodom.
Svetogorski starac objašnjava zašto i molitva izgovorena bez pune sabranosti nije prazna, već deluje kao duhovni udar koji zaustavlja haos misli i odvraća ono što čoveka udaljava od mira.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Carigradski patrijarh poručio je da se približavanje Carigradske i Rimokatoličke crkve nastavlja i ocenio da je obnova punog zajedništva istorijski proces koji više ne može da se zaustavi.
Iz velike ljubavi prema ljudima, Bog nam je dao te divne ljude, istakao je otac Vasilije.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Srce mladog sveštenika nije izdržalo postoperativni period.
Jednostavno jelo od nekoliko sastojaka vekovima je bilo nezaobilazno tokom posta na ulju, a tajna punog ukusa krije se u načinu kuvanja i strpljivom krčkanju koje pasulju daje posebnu aromu.
Monahinja Hristina decenijama je, bez buke i želje za priznanjem, služila Crkvi i ljudima, a oni koji su je poznavali pamte je kao simbol krotosti, požrtvovanja i tihe vere koja je menjala živote oko nje.