ISTINA SE UVEK MOŽE SAOPŠTITI, ALI SAMO NA JEDAN NAČIN: Pouka Svetog Filareta Moskovskog koju svi uvek treba da imamo na umu
Dobro je govoriti istinu kada obaveza ili ljubav prema bližnjem to zahtevaju od vas
Ad je bio pun revnitelja. A zašto? Zato što su osuđivali, i nisu imali saosećanja za druge ljude, isticao je starac Konstantin Abhazijski,
U savremenom društvu, iako se tolerancija smatra ključnom vrednošću, ljudi se često suočavaju s osuđivanjem, kako od strane svojih bližnjih, tako i od šire društvene zajednice. Mnogi smatraju da imaju pravo da donose sudove o postupcima drugih.
Hrišćanska tradicija jasno naglašava da je osuda greh, jer jedini pravi sudija ljudskih dela je Bog. Prema učenjima Svetog Pisma, Isus Hristos ističe da osuda nije u Božijoj volji i da nije ispravno suditi druge.
Na to je ukazivao i Starac Konstantin Abhazijski, koji je rekao da je "ad pun revnitelja"
- Ad je bio pun revnitelja. A zašto? Zato što su osuđivali, i nisu imali saosećanja za druge ljude. I zbog toga je prema rečima Nila Mirotočivog, onaj koji osuđuje brata gori od demona. Osuđivanje odgoni blagodat Svetog duha, i taj čovek čini tri puta više zla. I na drugom mestu je još rečeno da onaj koji osuđuje bližnjega je antihrist, zbog toga što zauzima presto Hrista sudije, koji je jedini pravedan sudija. I zbog toga onaj koji osuđuje ovako rasuđuje: "Ovima je potrebno to, a ovima - ovo. Ovi treba da se predaju anatemi, a ovi drugi - ovome, a treći - nečemu trećem ". I zbog toga on već sudi zauzimajući Hristov presto, koji je jedini istiniti i pravedni sudija.
Dobro je govoriti istinu kada obaveza ili ljubav prema bližnjem to zahtevaju od vas
Post je podvig, treba da se odreknemo ružih reči, dela i misli, ali treba da se odreknemo i neke hrane, kaže otac Aleksandar.
Na II vaseljenskom saboru, upravo je ovaj svetac kao svog naslednika postavio Grigorija Bogoslova na carigradskom patrijarškom prestolu, zađakonio je Vasilija Velikog i krstio Jovana Zlatousta.
Iako se veruje da je krštenje nužno za ulazak u Božju zajednicu, Crkva priznaje da postoje posebni slučajevi, kao što su smrt ili nepostojanje mogućnosti da se dete krsti pre nego što umre, te se u tim situacijama sve prepušta Božjoj milosti.
Prema hrišćanskom shvatanju, jedini pravedni sudija jeste Bog.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Crkveni oci vekovima upozoravaju da je put gordosti – put propasti.
Kada čovek stavi želje u centar svog postojanja, on ulazi u začarani krug u kome se nikada ne može sasvim zasititi – svaka ispunjena želja rađa novu, još veću, i tako u beskraj.
Prema hrišćanskom shvatanju, jedini pravedni sudija jeste Bog.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Jevanđelje nas danas poučava da je Hristos jedini istinski Pastir koji poznaje svoje i polaže život za njih, dok one koji dolaze mimo Njega prepoznaje kao lopove i razbojnike, jer samo kroz Njega čovek nalazi spasenje, sigurnost i duhovnu pašu.
U utorak sedme sedmice po Vaskrsu, ruski svetitelj u svom dubokom razmišljanju raskrinkava zablude savremenog čoveka koji traži istinu svuda, osim tamo gde mu je ona zaista data – u Bogu.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Za portal religija.rs je o humanitatnom radu govorio Nenad Lukić (36) iz Subotice.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.