OVIM LJUDIMA NIKAD NE SMETE ODAVATI TAJNE! Sveti Antonije o najopsnijim savetnicima!
U moru reči, pravi savet vredi više od hiljadu mišljenja.
Onaj ko želi da sačuva mir u duši, mora naučiti da se udalji od svake nečiste reči i da sačuva svoje srce od otrova podsmeha.
U današnjem vremenu, kada su ljudi često zaokupljeni spoljnim stvarima i zaboravljaju na ono što se događa u srcu, čovek lako izgubi meru u rečima i ponašanju.
Sve češće svedočimo da se ruganje, podsmeh i ogovaranje smatraju nečim običnim, pa čak i duhovitim.
Međutim, iz pravoslavnog pogleda na život, takvo ponašanje ne samo da vređa drugoga, nego i duboko ranjava dušu onoga ko u tome učestvuje.
Pravoslavna vera uči da je svaka reč dar, i da je čoveku data moć govora kako bi njime blagosiljao, tešio, hrabrio i svedočio istinu. Kada se ta moć zloupotrebi, kada jezik postane oružje kojim se povređuje, umesto lek kojim se isceljuje, čovek se udaljava od Hrista, koji je sam rekao da "iz obilja srca usta govore". Ruganje, podsmeh, ironija i poruga nisu samo reči, već svedočanstvo srca koje je izgubilo saosećanje.
Zato je važno da prepoznamo takve situacije – da osetimo kad razgovor gubi svoj smisao i postaje prostor sablazni. Hrišćanin nije pozvan da učestvuje u ruganju, niti da se naslađuje tuđom manom, nego da ćutanjem i blagim povlačenjem svedoči da takvom ponašanju nema mesta u njegovom životu. Jer, onaj ko želi da sačuva mir u duši, mora naučiti da se udalji od svake nečiste reči i da sačuva svoje srce od otrova podsmeha.
Zato nas i Sveti Luka Krimski opominje rečima:
"Zapamtite, da treba otići odatle, gde se ljudi bave ruganjem, ismejavanjem, gde se posmevaju nad svojim bližnjima. Odlazite, odlazite, odlazite, kada upadnete u takvu nečistu sredinu. Pokrijte vaše uši i odlazite od tih nesrećnih rugača i ismevača..."
U moru reči, pravi savet vredi više od hiljadu mišljenja.
Pravoslavlje na prijateljstvo ne gleda kao na prolaznu emociju, već kao na duboku duhovnu vezu.
Prijatelji su porodica koju sami biramo.
Umesto osvete i uzvraćanja, vernik je pozvan da trpi, da ne uzvraća zlom na zlo i da se seti sopstvene prolaznosti.
Crkva poziva vernike da budu pažljivi u rečima, blagi u sudovima i istrajni u molitvi, jer se samo kroz smirenje i ljubav čuva zajedništvo među ljudima.
Čovek, zaslepljen emocijama, često vidi samo ono što gubi, a ne i ono što gubitkom dobija.
Dom, koji bi trebalo da bude mesto sigurnosti i mira, za mnoge u današnje vreme postaje prostor stalnog straha, napetosti i neizvesnosti.
Iako medicina ima svoju nezamenjivu ulogu, pravoslavna duhovnost poziva čoveka da se suoči sa sobom, da preispita svoje unutrašnje stanje i da pokuša da kroz pokajanje, molitvu i ljubav pronađe put ka isceljenju.
Pozivajući se na svedočanstvo apostola Petra, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za subotu 9. sedmice po Duhovima otkriva zašto se duhovna briga svetih ne završava zemaljskim životom.
Jedna od pouka velikog pravoslavnog duhovnika otkriva zašto čovek često vodi najteže borbe sa sopstvenim mislima, a ne sa onim što se zaista dogodilo.
U pravno-bogoslovskoj analizi grčki mitropolit objašnjava zašto, prema učenju Pravoslavne crkve, zahtev za brisanje iz Knjige krštenih nije prihvatljiv.
Pravoslavna vera uči da čovek nije prepušten samome sebi i da nijedna životna okolnost nije izvan Božjeg promisla.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Najvažnije promene odnose se na sastav zakonodavnog tela, upravljanje državom i organizaciju pravosuđa.
Pravoslavna vera uči da čovek nije prepušten samome sebi i da nijedna životna okolnost nije izvan Božjeg promisla.
U vremenu kada se brak često posmatra kroz prolazna osećanja ili spoljašnje okolnosti, pravoslavna vera podseća da je njegova snaga u zavetu koji se daje pred Bogom.