OVI LJUDI NIKAD NEMAJU NI MIRA NI SPOKOJA! Starac Tadej objasnio kako čovek sebi pravi pakao od života!
Bog svakome daje ono što mu je potrebno i što je za njega najbolje.
U moru reči, pravi savet vredi više od hiljadu mišljenja.
U svetu u kojem je ogoljavanje postalo svakodnevica, a najdublje misli se izlažu javnosti bez razlike, često zaboravljamo koliko je važno čuvati unutrašnji mir i dostojanstvo svoje duše.
Danas, granice između privatnog i javnog gotovo da ne postoje. Ljudi lako dele svoja osećanja, dileme, pa i duhovne borbe, često ne vodeći računa o tome ko ih sluša, gleda ili savetuje. Iako otvorenost može delovati kao hrabrost, ona bez razbora zna da preraste u ranjivost koja ne zaceljuje, već se širi.
Istina je da ne zaslužuje svako pristup našem unutrašnjem svetu. Ne zato što smo bolji ili važniji od drugih, već zato što nisu svi sposobni da razumeju – a još manje da pomognu. Postoje ljudi koji slušaju samo da bi sudili, odgovarali, ili – još gore – prenosili dalje. U takvom okruženju, podeliti najdublje misli može biti više štetno nego lekovito.
Zato je mudrost prepoznati one retke – one koji slušaju tišinom, savetuju bez gordosti i nose u sebi mir koji leči. Takvima se vredi otvoriti. Takvima treba poveriti ono što u nama traži odgovor, utehu ili smer.
Dar je prepoznati one koji znaju da ćute kad treba, govore kad treba, i ne koriste tuđe slabosti za sopstvenu korist. Prijateljstvo prema svakome ne znači poverenje svakome. U moru reči, pravi savet vredi više od hiljadu mišljenja.
Tu jednostavnu, a moćnu istinu Sveti Antonije Veliki sažeo je u rečenici koja i danas, vekovima kasnije, nosi istu težinu:
"Ne otkrivaj svima pomisli svoje, nego samo onima koji mogu izlečiti tvoju dušu. Prema svakome budi prijateljski raspoložen, ali neka ti ne bude svako savetnik.“
Bog svakome daje ono što mu je potrebno i što je za njega najbolje.
Pravoslavna duhovnost, odavno ukazuje da čovek nije samo telo i psiha, već i duša, i da su sve tri dimenzije neraskidivo povezane.
Pravoslavlje jasno pokazuje da je unutrašnji mir dar koji se zadobija ne spoljnim okolnostima, već unutrašnjim preobražajem.
Centralna proslava u Hramu Svetog Simeona Mirotočivog započela je svečanim bogosluženjem, nakon kojeg vernike očekuje narodni sabor, kulturno-umetnički program i trpeza ljubavi uz vola na ražnju.
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Onaj ko želi da sačuva mir u duši, mora naučiti da se udalji od svake nečiste reči i da sačuva svoje srce od otrova podsmeha.
Prijatelji su porodica koju sami biramo.
Put do mira vodi kroz smirenje, odricanje od sopstvene volje i prihvatanje Božje promisli, ma koliko ona delovala teško ili nerazumljivo.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
U besedi za 27. ponedeljak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ochridski i Žički objašnjava kako raznovrsna zvanja oblikuju telo Crkve i vode verne ka spasenju.
Strah od nerazumevanja često zaustavlja vernike, ali jedna mudrost optinskog monaha pokazuje kako strpljenje i smirenje otvaraju vrata duhovnog mira i Božije blagodati.
Protinica Olga Jurevič otvoreno govori o preprekama koje stoje na putu ka odluci o sklapanju braka: od sumnje u izbor partnera do bojazni od ličnog sloma, i otkriva kojim putem se dolazi do sigurnosti, zrelosti i prave bliskosti.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Vernici se često pitaju da li tuđi krst nosi tuđu sudbinu, a odgovor sveštenika ruši rasprostranjene strahove.
Čini se da vernici u Srbiji, pa i šire, duhovnu stranu često zanemaruju, pa se post za mnoge svodi, pre svega, na opterećenje time šta će da jedu.