ČIME GOSPODA NAJVIŠE RADUJEMO, A ČIME DO SRŽI VREĐAMO: Sveti Jovan Kronštatski o Božjoj blagadati i kako se ona gubi
U hrišćanskom poimanju, ništa ne vređa duh svetosti toliko kao skrivena zloba – naročito ona koja se oblači u odeću dobrote.
Pravoslavna duhovnost, odavno ukazuje da čovek nije samo telo i psiha, već i duša, i da su sve tri dimenzije neraskidivo povezane.
U poslednje vreme sve češće se može čuti kako se ljudi žale na osećaj pritiska u grudima, gušenja, nelagode ili napetosti u predelu srca. Iako medicina ima svoje objašnjenje za ovakve simptome – najčešće povezujući ih sa stresom, anksioznošću, problemima sa srcem ili disajnim putevima – sve više se govori i o dubljem, duhovnom uzroku koji moderne dijagnoze često ne obuhvataju.
Savremeni način života – ubrzan tempo, stalna dostupnost, preopterećenost informacijama i život bez unutrašnjeg mira – dovodi do toga da čovek sve ređe zastane i preispita kako mu je zaista u duši. U toj trci, neretko se nagomilavaju razdražljivost, teskoba, potisnuti bes i osećaj nemoći, što ne ostaje bez posledica po telo. Srce – kao fizički, ali i simbolički centar čoveka – često prvo reaguje.
Pravoslavna duhovnost, sa druge strane, odavno ukazuje da čovek nije samo telo i psiha, već i duša, i da su sve tri dimenzije neraskidivo povezane. Prema tom pogledu, unutrašnji nemir, zlopamćenje, nerazrešeni konflikti, pa i duhovna zapuštenost, mogu se odraziti kroz telesne simptome – uključujući i pomenuti pritisak u grudima.
Sveti Jovan Kronštatski je u svoje vreme baš o tome govorio.
"Kada je čovek razdražljiv i odiše zlobom, jasno oseća u svojim grudima prisustvo neprijateljske, zle sile; njeno dejstvo u duši je potpuno suprotno onome što govori Spasitelj o Svome prisustvu: Jaram je moj blag i breme je moje lako (Mt. 11, 30). Kada je ta sila prisutna osećaš se užasno mučno i teško – i duševno i telesno".
U hrišćanskom poimanju, ništa ne vređa duh svetosti toliko kao skrivena zloba – naročito ona koja se oblači u odeću dobrote.
U osnovi ovog greha nalazi se prekid duhovne veze s Bogom i okretanje nepoznatim silama, koje Crkva jasno identifikuje kao demonske.
Zlopamtljivost i zloba se u hrišćanskoj tradiciji prepoznaje kao ozbiljan greh koji razara i pojedinca i zajednicu.
Bog svakome daje ono što mu je potrebno i što je za njega najbolje.
Stres, potisnute emocije, strahovi i nerazrešeni konflikti ostavljaju trag, ne samo na duši, već i na telu.
Predsednik Rusije u novogodišnjoj čestitki ističe važnost vere, tradicije i uloge Crkve u očuvanju jedinstva društva.
Dok mediji najavljuju ludačku proslavu Nove godine, sveštenik iz Malog Palančišta poziva vernike na molitvu, post i pokajanje pred Rođenje Hrista, ističući opasnosti idolopoklonstva i praznoslovlja.
Pouka ovog monaha pokazuje kako skromnost, ljubav prema bližnjima i predanje Božijoj volji mogu promeniti svakodnevicu i doneti mir u haotičan život.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog Sevastijana po starom kalendaru, a Svetu Melaniju Mlađu po novom. Katolici proslavljaju Svetog papu Silvestera I, dok Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama prema svojim verskim običajima.
Jedna iskrena reč starca razbija iluziju univerzalnog spasenja i pokazuje da vera nije pasivna uteha, već put dela i lične odgovornosti.