ŽIVOT TI JE PUN NEMIRA? OVO JE RAZLOG KOJI NIKO NE ŽELI DA ČUJE: Otac Tadej otkriva kako pobediti svako zlo bez borbe
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo.
Bog svakome daje ono što mu je potrebno i što je za njega najbolje.
Ljudi su danas sve više zabrinuti. Nema više unutrašnjeg mira, nema spokojstva. Sve je više tenzije, nervoze, nezadovoljstva. Svako vuče neki teret, često bez pravog razloga. Život se pretvara u trku i upoređivanje. Gleda se kako drugi žive, šta rade, koliko imaju, pa se iz toga crpe brige koje ne pripadaju nikome, a najmanje onome ko ih nosi.
U tom haosu, malo ko se seti da zastane. Da pusti. Da se osloni na Boga. Jer Bog ne ostavlja. On daje tačno ono što je potrebno. Ne uvek ono što čovek hoće, već ono što mu je najbolje. Čovek toga često nije svestan, pa sam sebi pravi pakao, iako mu je mir već dat – samo ga je zaboravio.
Najveća slabost današnjeg čoveka je što pokušava sve da reši sam. I dok nosi sve na svojim leđima, zaboravlja da postoje ruke koje su jače i sigurnije. U tom zaboravu, rađa se nemir. A tamo gde nema vere, nema ni mira.
Treba se vratiti jednostavnosti. Osloniti se na Boga. Ne opterećivati se drugima. Ne gledati tuđe živote kao meru. Svako ima svoj put. Svako ima svoj teret. U tome leži mir. Sve ostalo je trošenje života na pogrešne stvari.
Na to je ukazao i starac Tadej u jednoj svojoj misli.
"Nama je Gospod sve darivao i na nama je da budemo dobri. Ukoliko mi obraćamo pažnju na negativne osobine pojedinih ljudi u našoj okolini, nikad ne možemo imati mira i spokoja"!
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Sveti Jovan Lestvičnik je o požudi govorio kao o obmanjivačici čula, poroku koji ne priznaje granice, požaru koji se raspiruje dodirima, pogledima, mirisima i rečima.
I među verujućima se događa prekid trudnoće, a tada ostaje teško pitanje koje ne prestaje da progoni roditelje – gde odlaze nevine duše? Protojerej Aleksandar Ermulin govori o složenosti ovog pitanja i Božjem promislu.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Sveto pismo nas iznova podseća da je Gospod onaj koji upravlja istorijom, narodima i životom svakog čoveka.
Savremni čovek brine po ceo dan, a razloga za to nema.
U svojoj knjizi o unutrašnjem miru otac Simeon Kragiopulos ne nudi utehu, već put do slobode od nevidljivog pritiska koji vlada životom modernog čoveka.
Savremeni čovek očajnički traži mir u tehnikama savremenog sveta, ali pravi odgovor na unutrašnji nemir, tvrdi iguman manastira Podmaine, nalazi se u povratku ritmu Crkve – tamo gde srce konačno pronalazi istinski smisao i spasenje.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.