ŽIVOT TI JE PUN NEMIRA? OVO JE RAZLOG KOJI NIKO NE ŽELI DA ČUJE: Otac Tadej otkriva kako pobediti svako zlo bez borbe
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo.
Bog svakome daje ono što mu je potrebno i što je za njega najbolje.
Ljudi su danas sve više zabrinuti. Nema više unutrašnjeg mira, nema spokojstva. Sve je više tenzije, nervoze, nezadovoljstva. Svako vuče neki teret, često bez pravog razloga. Život se pretvara u trku i upoređivanje. Gleda se kako drugi žive, šta rade, koliko imaju, pa se iz toga crpe brige koje ne pripadaju nikome, a najmanje onome ko ih nosi.
U tom haosu, malo ko se seti da zastane. Da pusti. Da se osloni na Boga. Jer Bog ne ostavlja. On daje tačno ono što je potrebno. Ne uvek ono što čovek hoće, već ono što mu je najbolje. Čovek toga često nije svestan, pa sam sebi pravi pakao, iako mu je mir već dat – samo ga je zaboravio.
Najveća slabost današnjeg čoveka je što pokušava sve da reši sam. I dok nosi sve na svojim leđima, zaboravlja da postoje ruke koje su jače i sigurnije. U tom zaboravu, rađa se nemir. A tamo gde nema vere, nema ni mira.
Treba se vratiti jednostavnosti. Osloniti se na Boga. Ne opterećivati se drugima. Ne gledati tuđe živote kao meru. Svako ima svoj put. Svako ima svoj teret. U tome leži mir. Sve ostalo je trošenje života na pogrešne stvari.
Na to je ukazao i starac Tadej u jednoj svojoj misli.
"Nama je Gospod sve darivao i na nama je da budemo dobri. Ukoliko mi obraćamo pažnju na negativne osobine pojedinih ljudi u našoj okolini, nikad ne možemo imati mira i spokoja"!
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Sveti Jovan Lestvičnik je o požudi govorio kao o obmanjivačici čula, poroku koji ne priznaje granice, požaru koji se raspiruje dodirima, pogledima, mirisima i rečima.
I među verujućima se događa prekid trudnoće, a tada ostaje teško pitanje koje ne prestaje da progoni roditelje – gde odlaze nevine duše? Protojerej Aleksandar Ermulin govori o složenosti ovog pitanja i Božjem promislu.
Život u skladu sa savešću ne predstavlja pokoravanje strahu od kazne, već brigu za sopstveno unutrašnje zdravlje i celovitost.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
Pravoslavna duhovnost, odavno ukazuje da čovek nije samo telo i psiha, već i duša, i da su sve tri dimenzije neraskidivo povezane.
Presveta Bogorodica i svi svetitelji svojim životom svedočili su da nema veće utehe od Božje milosti.
Porodica se ne čuva velikim rečima, već svakodnevnom brigom, ljubavlju i spremnošću da čovek najpre menja sebe, a ne druge.
Dete koje ne nauči šta su čast, zahvalnost, trpljenje i dobrota, teško će pronaći mir čak i ako poseduje sve ovozemaljsko.
Crkveni Tipik određuje i dane kada se opelo ne služi.
U besedi za subotu 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o ljudima koji veruju samo sili, razumu i materiji, ali se u času najveće nevolje vraćaju pred lice Boga od koga su se udaljili.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Dete koje ne nauči šta su čast, zahvalnost, trpljenje i dobrota, teško će pronaći mir čak i ako poseduje sve ovozemaljsko.
U Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom služeno je opelo monahinji Hristini (Rabrenović), koju su vernici pamtili po požrtvovanosti, molitvi i decenijama služenja bez želje za priznanjima.
U besedi za subotu 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o ljudima koji veruju samo sili, razumu i materiji, ali se u času najveće nevolje vraćaju pred lice Boga od koga su se udaljili.