ŽIVOT TI JE PUN NEMIRA? OVO JE RAZLOG KOJI NIKO NE ŽELI DA ČUJE: Otac Tadej otkriva kako pobediti svako zlo bez borbe
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo.
Sveti Jovan Lestvičnik je o požudi govorio kao o obmanjivačici čula, poroku koji ne priznaje granice, požaru koji se raspiruje dodirima, pogledima, mirisima i rečima.
U današnje vreme, kada se sve više govori o ljubavi, prihvatanju i Božjoj milosti, postoji jedan greh koji se često zanemaruje, a koji neumoljivo vodi mnoge u večnu propast. Ovaj greh se smatra prirodnom potrebom ili slabostom tela, ali zapravo ima razornu moć koja uništava duhovne živote, brakove, porodice i odnose sa Bogom.
Reč je o požudi, grehu koji je u savremenoj kulturi postao normalan. U hrišćanstvu, požuda se smatra jednim od sedam smrtnih grehova i definiše se kao intenzivna ili nekontrolisana želja, obično intimne prirode, ali i pohlepa ili strast prema nečemu što je zabranjeno. Požuda, kao greh, leži u činjenici da se ta želja ne kontroliše i može dovesti do drugih grešnih dela.
Sveti Jovan jasno ukazuje na to kada kaže da sve što je u svetu – požuda tela, očiju i gordost života – nije od Oca, već od sveta (1. Jovanova 2:16). Isus nas upozorava da čak i pogled na ženu sa željom u srcu predstavlja preljubu (Matej 5:28).
Sveti oci vide požudu ne samo kao moralni problem, već kao duhovnu bolest – pomračenje uma i udaljenje od Boga. Lek je u uzdržanju, molitvi, bdijenju nad pomislima, ispovesti, smirenju i traženju blagodati Božije, jer sam čovek bez Božje pomoći ne može da se oslobodi strasti.
Sveti oci vide požudu ne samo kao moralni problem, već kao duhovnu bolest – pomračenje uma i udaljenje od Boga. Lek je u uzdržanju, molitvi, bdijenju nad pomislima, ispovesti, smirenju i traženju blagodati Božije, jer sam čovek bez Božje pomoći ne može da se oslobodi strasti.
Sveti Jovan Lestvičnik je o požudi govorio kao o obmanjivačici čula, poroku koji ne priznaje granice, požaru koji se raspiruje dodirima, pogledima, mirisima i rečima...“
Sveti Maksim Ispovednik nas je učio da požuda nastaje iz nepravilne ljubavi prema stvorenome, umesto prema Stvoritelju odnosno kada se duša okrene od Boga, ona prirodno počinje da traži utehu u stvarima sveta — tada se rađa požuda.
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo. Opštepoznata brojka je samo simbol - prava istina o strastima koje uništavaju čovekovu dušu mnogo je dublja i opasnija nego što mislimo. Ljudi, umesto da čuvaju svoje, sve više gledaju šta imaju drugi, ubeđeni da je tamo bolje. Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Požuda je jedna od najmračnijih sila koja može da uništi život pojedinca, brak, porodicu i odnos sa Bogom. Iako ostaje skrivena i često ignorisana, njen uticaj se svakodnevno oseća u srcima i umovima vernika. Požuda nije samo fizički nagon; to je duhovna bitka koja može da naruši čistotu srca i udalji pojedinca od Božje volje.

Požuda rađa zavisnost i stvara glad koja nikada nije zadovoljena, što vodi do emocionalnog, duhovnog i moralnog razaranja. Prvi znaci su često vidljivi u braku: gubi se intimnost, slabi poverenje, a srce počinje da luta. Odatle vodi put do preljube i pornografije.
Prvi znak da požuda kontroliše život jeste kada oči počnu da vladaju. Današnji svet je prepun sadržaja koji hrani ovu želju. Biblijski junak Jov je bio svestan opasnosti i rekao je: "Sklopio sam zavet sa svojim očima da neću gledati devicu" (Jov 31:1).

ŽIVOT TI JE PUN NEMIRA? OVO JE RAZLOG KOJI NIKO NE ŽELI DA ČUJE: Otac Tadej otkriva kako pobediti svako zlo bez borbe
SVI KAŽEMO "SEDAM SMRTNIH GREHOVA", A CRKVA NAS UPOZORAVA: Mnogo ih je više i razaraju dušu, a često ih i ne primećujemo
SAMO U OVOJ SITUACIJI, BOG DODAJE NA ONO ŠTO VEĆ IMATE! Otac Gojko o vrednosti koju uzimamo "zdravo za gotovo" i zbog toga sve na kraju i gubimo
UZALUD SE KRSTIŠ AKO RADIŠ OVE TRI STVARI! Mudrost patrijarha Pavla koja menja ceo pogled na život!
Priča o prevari, Božijem promislu i neočekivanom susretu koji je promenio život mladog para.
Strasti su, prema pravoslavlju, izopačene i neumerene sklonosti duše, duhovne rane koje, ako se ne leče, postaju tirani našeg bića.
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
Prepodobni Varsanufije Veliki i Jovan Prorok nisu odobravali strast, ali nisu ni osuđivali čoveka - njihova poruka iz 6. veka razbija današnje krajnosti i otkriva put o kome se retko govori.
Sotona čoveka ne navodi na greh naglo i otvoreno, već postepeno, kroz misli, osećanja i navike koje deluju bezazleno.
Pravoslavna duhovnost uči da se zlo ne pobeđuje zlom, već dobrim, i da se istinska pobeda ne ostvaruje nad drugim čovekom, već nad sobom.
Sveštenik Bojan Krstanović ukazuje da kađenje nije puki običaj, već čin poštovanja i molitvenog odnosa prema Bogu i svetinji.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Sveštenik Bojan Krstanović ukazuje da kađenje nije puki običaj, već čin poštovanja i molitvenog odnosa prema Bogu i svetinji.
Jednostavna smesa, proverena mera i miris vanilije koji vraća u dane praznika, mrsnih ručkova i tihog porodičnog mira.
Jedna jevanđeljska misao, u tumačenju Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, postaje merilo unutrašnje iskrenosti i granica između ispovedanja i formalnosti.