SLAVIMO DRUGI DAN VASKRSA! Sutra je Vaskrsni ponedeljak!
Praznik je posvećen posetama, gostoprimstvu i radosti, te se nastavljaju porodična okupljanja i gozbe.
Strasti su, prema pravoslavlju, izopačene i neumerene sklonosti duše, duhovne rane koje, ako se ne leče, postaju tirani našeg bića.
U svakodnevnom životu često smo svedoci unutrašnjih borbi koje vodimo sa sobom – sa svojim mislima, željama, impulsima. U hrišćanskom učenju, ove unutrašnje porive nazivamo strastima.
U hrišćanskom učenju, strasti se ne posmatraju kao obične ljudske emocije, već kao duboko ukorenjene demonske sile koje čoveka odvlače od Boga. Strasti su, naime, izopačene i neumerene sklonosti duše, duhovne rane koje, ako se ne leče, postaju tirani našeg bića.
One izopačuju prirodne težnje duše, zamagljuju razum, slabe volju i zarobljavaju srce. Zbog toga se duhovni život u velikoj meri sastoji upravo u borbi sa strastima – ne samo njihovom potiskivanju, već njihovom preobražavanju i isceljenju.
Svaki čovek nosi u sebi različite sklonosti koje, ako se ne obuzdaju, prerastaju u duhovne bolesti: gnev, blud, zavist, tuga, gordost, lenjost, pohlepa, sujeta... Nisu svi pogođeni jednako, ali niko nije pošteđen.
Zato se u duhovnom životu neprestano naglašava potreba za borbom protiv strasti – ne zato što je čovek pozvan da sam sebe muči, već zato što samo kroz očišćenje duše može istinski zavoleti Boga i bližnje.
Mnogi vernici se, međutim, suočavaju sa dilemom: odakle početi? Kada se u nama pojavi iznenadni gnev, nagon bluda, talas zavisti ili teskobe – kako pravilno reagovati? Koji je prvi korak u toj nevidljivoj, ali stvarnoj borbi?
Na ta pitanja daje odgovor jedan od najdubljih duhovnih učitelja pravoslavlja prepodobni Nikodim Svetogorac. On naglašava da borba sa strastima ne može biti haotična ni proizvoljna. Mora postojati red.
- Korisno je da znaš kojim se redom moraš boriti protiv strasti, da bi se borio uspešno, a ne kako bilo. Jer mnogi nisu na to pazili, pa ne samo da nisu uspevali, nego su još i naškodili sebi - govorio je starac Nikodim.
On je objasnio i kojim se redom "treba boriti protiv neprijatelja" i savladavati svoje zle želje i strasti:
- Najpre uđi pažljivo u svoje srce i dobro ispitaj kojim je mislima, raspoloženjima i naklonostima ono osobito zauzeto i koja strast najvećma gospodari i vrši tiraniju nad njim. Digni onda najpre oružje protiv te strasti i staraj se da je savladaš. Usredsredi na to svu svoju pažnju i svu svoju brigu.
Objasnio je šta uraditi, ako se slučajno pojavi koja druga strast.
- Odmah se zainteresuj njom i uguši je, pa se opet vrati borbi protiv svoje glavne strasti, koja neprekidno pokazuje svoje prisustvo i vlast. Jer se i u duhovnoj borbi kao i u svakoj drugoj moramo boriti protiv onoga što ustaje na nas u danom trenutku.


Strasti izobličavaju čovekovu volju, menjaju način na koji posmatra svet, a neretko i način na koji vidi sebe i druge.
Ako ti se koji put dogodi da ne možeš vladati svojim srcem, odagnati iz njega tugu i žalost i uspostaviti mir, pribegni molitvi, govorio je Sveti Nikodim Svetogorac.
Ovi dani smatraju se vremenom najveće radosti u hrišćanstvu, jer se proslavlja pobeda života nad smrću, odnosno vaskrsenje Hristovo, pa su i sahrane tome prilagođene.
Isus Hristos je svojim stradanjem na krstu uzeo na sebe grehe sveta, podnevši žrtvu radi spasenja ljudi.
Vaskrsenje Isusa Hrista temelj je hrišćanske vere, a ovaj dan tradicionalno se proslavlja u krugu porodice, uz bogatu trpezu i poštovanje vekovnih običaja.
Od odlaska na groblje, rada i suza do ispovesti i porodičnih odluka – jereji Pravoslavne crkve otkrivaju gde prestaje tradicija, a počinju zablude koje se iz godine u godinu prenose kao pravilo.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Blagodatni oganj prenet specijalnim letom u Beograd, vernici u molitvenoj tišini pale sveće, episkop toplički Petar služiće ponoćnu vaskršnju liturgiju u najvećem srpskom hramu.
Blagodatni oganj se prvi put javio 335. godine na Veliku subotu i posle godinama do dana današnjeg i to samo pravoslavnom patrijarhu, dajući time potvrdu istinitosti i ispravnosti naše pravoslavne vere.
Od odlaska na groblje, rada i suza do ispovesti i porodičnih odluka – jereji Pravoslavne crkve otkrivaju gde prestaje tradicija, a počinju zablude koje se iz godine u godinu prenose kao pravilo.
Tumačeći trenutak kada je rimski kapetan pred raspećem izgovorio neočekivano priznanje, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otvara sliku događaja koji ni vekovima kasnije ne prestaje da izaziva nedoumice.
Pravoslavni vernici danas slave Vaskrs po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Nedelju Božjeg milosrđa, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.