ŠTA I KAD POSLEDNJI TRAČAK NADE UMRE U ČOVEKU: Otac Haralampije kaže da je jedino rešenje u ovome
Ono što nije urađeno juče, može se uraditi danas, a ono što niste uradili pre, možete sutra, naglašava otac Haralampije.
Strasti izobličavaju čovekovu volju, menjaju način na koji posmatra svet, a neretko i način na koji vidi sebe i druge.
U pravoslavlju, strasti predstavljaju pomračenje čovekovih unutrašnjih sila, njihovo skretanje sa prirodnog puta ka Bogu i okretanje prema sebičnosti i prolaznim zadovoljstvima.
One nisu samo pojedinačni grehovi, nego duboke sklonosti koje postepeno zarobljavaju dušu, udaljavaju je od njenog izvornog mira i pretvaraju čoveka u biće koje više ne upravlja sobom.
Strasti izobličavaju čovekovu volju, menjaju način na koji posmatra svet, a neretko i način na koji vidi sebe i druge. One remete duhovnu ravnotežu, čineći da um postane zamagljen, srce stvrdnuto, a život lišen istinske radosti.
U pravoslavnoj duhovnosti posebno se naglašava da su strasti opasne upravo zato što se često čine bezazlenim ili čak prirodnim. One ulaze u čoveka tiho, u početku kao sitne slabosti ili prolazne želje, a zatim sve više preuzimaju vlast nad njim.
Tako čovek, misleći da je slobodan, zapravo živi pod teretom nevidljivog ropstva. Strasti čine da osoba reaguje impulsivno, da gubi sposobnost razboritog rasuđivanja i da se postepeno povlači u zatvor sopstvenih navika i unutrašnjih nemira.
Umesto da voli, čovek počinje da poseduje; umesto da traži smisao, traži zadovoljstvo; umesto da se daruje, on se brani od drugih.
Pravoslavni oci uče da se čovek ne oslobađa strasti spoljašnjim metodama nego unutrašnjim preobražajem. Put očišćenja ne sastoji se samo u borbi protiv greha, već u vraćanju čoveka njegovoj iskonskoj prirodi, onoj koja je stvorena da bude slobodna, smirena i sposobna za ljubav. Oslobađanje od strasti donosi i preobražaj celokupne ličnosti: vraća se jasnost uma, toplina srca i mir u duši.
Na taj se način govori i mitropolit Venijamin, naglašavajući da istinska sloboda ne dolazi spolja, već iz unutrašnjeg oslobođenja čoveka od njegovih vezanosti i pomračenja:
"Mi, grešni, ne možemo biti slobodni, jer nama vladaju naše strasti. I samo onoliko koliko ih se oslobađamo raste i naša sloboda. Smirenje daje slobodu. Gord čovek je rob samog sebe, iako umišlja da je slobodan... Neverje je ropstvo. A ljudi misle da je suprotno. Gospod oslobađa od porobljenosti strastima ljudske volje".
Ono što nije urađeno juče, može se uraditi danas, a ono što niste uradili pre, možete sutra, naglašava otac Haralampije.
Njegova volja nije uvek ono što očekujemo, ali uvek vodi ka onome što nam je potrebno i što će nas oblikovati i učvrstiti u veri.
U svojoj knjizi o unutrašnjem miru otac Simeon Kragiopulos ne nudi utehu, već put do slobode od nevidljivog pritiska koji vlada životom modernog čoveka.
Pravoslavna tradicija uči da se Bog otkriva kroz ljubav, milosrđe i nepokolebljivu vernost, kao onaj koji ne napušta svoje stvorenje čak ni onda kada se ono udalji od njega.
Ako čovek ponižava druge, vređa ih, osuđuje i prema njima pokazuje prezir, ne može očekivati da će takav odnos ostati bez posledica po njegov duhovni život.
"Pomaže Bog“ nije samo forma pozdravljanja pri susretu sa drugim čovekom, već izraz koji ima dublje značenje.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Na prvi pogled deluju gotovo isto, ali se iza ova dva pojma kriju različiti odgovori na jedno od najvećih pitanja čoveka: šta možemo da znamo o Bogu?
U besedi za sredu 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da dobro delo ne treba koristiti za sopstvenu slavu, već ga sa ljubavlju prepustiti drugima da prepoznaju njegovu vrednost.
Jedna pouka ruskog svetitelja posebno se odnosi na trenutke kada tuđa nepravda probudi bes, želju za osvetom ili potrebu da uzvratimo, ali odgovor koji nudi ide u sasvim drugom smeru.
Amin nije uzrečica niti zamena za običan lajk na Fejsbuku ili Instagramu, naglasio je otac Bane.
Patrijarh se pozvao na odluku Svetog sinoda i potvrdio da se praznik Hristovog Rođenja u Jerusalimu i dalje proslavlja 7. januara.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Tuga i čamotinja muče sve veći broj ljudi.
Svinjetina se najpre lagano dinsta, zatim joj se dodaje obilje luka i začini, pa se sve zajedno dugo krčka dok ne dobije pun ukus.
Vladika mileševski sa sveštenstvom obišao je završne radove na objektu, a prethodno je u Hramu Svetih apostola Petra i Pavla služio svetu liturgiju.