"IZVINITE ŠTO ME TI VAŠI PROBLEMI NE INTERESUJU!" Otac Bojan o kolegi koji je šok-izjavom prodrmao parohijane - VREME JE DA SE PALI CRVENI ALARM!
Na kraju otac Bojan upozorava da stalno pucanje zbog sitnica ne može biti način života.
Na kraju otac Bojan upozorava da stalno pucanje zbog sitnica ne može biti način života.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Sve veći broj ljudi muči anksioznost.
Iako ;ovek zabrinutost često doživljava kao znak odgovornosti, ona može prerasti u stalnu unutrašnju napetost.
Strah je prirodna ljudska reakcija, ali on postaje opasan kada nam zarobi dušu i udalji nas od Boga.
Govoreći o porukama koje se često ponavljaju u Jevanđelju, otac Aleksandar posebno je izdvojio dve reči - "ne boj se" i "raduj se", a kod anksioznih se upravo javlja suprotno.
Mnogi običaji imaju svoje mesto u tradiciji i mogu biti deo života verujućeg naroda, ali nisu svi običaji crkvene zapovesti.
Posebno težak može biti osećaj da je čovek izgubio i ono poslednje na šta se oslanjao.
Patrijarh Pavle posebno je naglašavao da čovek može podneti i najveća iskušenja kada zna njihov smisao.
Iako je Crkva zvanično ne naziva „isceliteljkom od depresije“, brojni vernici svedoče da su kroz molitvu Svetoj Kirijakiji pronašli mir, snagu i nadu.
Pravoslavna vera uči da čovek nikad nije prepušten sam sebi, naročito u trenucima najtežih iskušenja.
Pouka svetogorskog podviznika otkriva zašto nije svaki bol štetan i kako razlikovati tugu koja udaljava od Boga od one koja vodi ka pokajanju i duhovnoj obnovi.
Podvižnik sa Svete Gore objašnjava da se prava vera prepoznaje po smirenju, strpljenju i ljubavi upravo onda kada naiđu iskušenja.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
Sve tri zamke, kako je navedeno, se ujedinjuju i imaju samo jedan cilj - da nas bace u očaj.
Dok se rešenja traže u brzom olakšanju i spoljnim sredstvima, pouka jednog od najvećih srpskih duhovnika 20. veka ukazuje na dublji uzrok unutrašnje praznine i put ka njenom prevazilaženju.
U trci za bogatstvom, čovek lako gubi osećaj za meru.
Nametljive i uznemirujuće misli postaju sve češći problem savremenog čoveka.
U pravoslavlju se greh ne posmatra samo kao prekršaj Božjeg zakona, već i kao rana u odnosu.
Da biste se oslobodili straha, govorio je otac Teognost, treba imati veru, veru ne samo u Boga, jer i demoni veruju i drhte.
Sve što stvara anksioznost nikada ne može biti od Boga, zaključuje mitropolit.
Zašto tuga nije samo prolazno raspoloženje, kako prerasta u depresiju i duhovnu krizu i na koji način, po svedočanstvu Svetih otaca, čovek može ponovo da se uspravi.
Oba stručnjaka u svom radu ukazuju na duhovne uzroke mnogih neurotičnih stanja i nude alternativni pristup koji, prema njihovim tvrdnjama, mnogima donosi olakšanje i unutrašnji mir.
Crkva uči da čovek nije samo telo i psiha, već i duhovno biće koje čezne za smislom, ljubavlju i zajedništvom sa Bogom.
Sveti Jovan Šangajski je upravo sa ikonom Svetog Nauma obilazio bolnice i molio se za bolesne.
Uprkos napretku medicine, mnogi oboleli od mentalnih poremećaja i dalje osećaju da im nedostaje dublji, duhovni oslonac. Tu se otvara prostor za drugačiji, ali ne nužno suprotstavljen pogled - onaj koji dolazi iz vere.
Jedan od najvećih duhovnika Svete gore 20. veka objašnjava kako molitva, predanje Bogu i poniznost mogu osloboditi dušu od očaja i vratiti mir u svakodnevni život.
Briga je postala stalni saputnik savremenog čoveka, tiha senka koja ga prati i danju i noću.
Pravoslavna crkva oduvek je nudila drugačiji pogled na čoveka – ne samo kao telesno i psihološko biće, već kao biće koje svoje ispunjenje pronalazi u zajednici sa Bogom.
Dušu ne leče ovozemaljska zadovoljstva i sitnice, kaže otac Bojan.
Crkva psihičke bolesti neretko tumači kao čist primer opsednutosti čoveka demonima tuge i nezadovoljstva i vezuje iz za nedostatak vere i moralni pad.
Ne brinite se za sutra, jer dovoljano je svakom danu zla svojega, kaže arhimandrit Hrizostom.
Crkveni oci nas uče da unutrašnji nemir nije kazna, već opomena.
Vernici su imali priliku da se upoznaju sa životom i delom ruske svetiteljke, koja je svojim molitvama pomagala čak i najteže bolesnima.
Nema ništa što u Bogu neće biti dobro, tvrdi otac Makarije.
Pravoslavlje ukazuje na to da prava sreća i mir nisu povezani sa spoljnim bogatstvom, već sa unutrašnjim duhovnim mirom.
Iguman manastira Ribnica ne kritikuje samo društvo, već i crkvu, koja, kako tvrdi, mora da se više angažuje u rešavanju problema mladih ljudi.
Šta je ekranokratija i kako ekrani menjaju naš mozak, odnose i svakodnevicu – upravnik Misionarskog odeljenja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, prezviter Oliver Subotić, otkriva suptilne opasnosti modernog doba i načine zaštite od njihovog uticaja.
Napadi panike smatraju se najgorim iskustvom koje neko može da doživi.
Novi fenomen koji je postao popularan u svetu izaziva oprečne reakcije – od veće pažnje prema smislu života do pitanja stvarne koristi ovog pristupa. Koje su granice između istinske duhovnosti i opasne imitacije?
Ako ne verujemo u postojanje palih duhova, bjesova, demona, mi ne verujemo ni u Božje postojanje, rekao je otac Rafailo.
Monah Arsenije Jovanović otkriva koje 3 delatnosti mogu biti terapija za sve - smanjuju stres, pomažu za zdravlje, uspeh i ljubav.
Da bi čovek odagnao anksioznost, mora da ima poverenja u Boga, a protojerej-stavrofor prof. dr Miloš Vesin objašnjava i kako se to tog poverenja dolazi.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Posebna opasnost leži u tome što čovek često ne primećuje koliko je nekoj strasti dozvolio da ovlada njime.
Građani Republike Srbije na Kosovu i Metohiji moraju znati da nisu prepušteni sami sebi, navedeno je u saopštenju Studentske liste.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveštenik podseća da Bog nije ograničen stranama sveta i da mu se čovek može moliti bilo gde.