Da bi čovek odagnao anksioznost, mora da ima poverenja u Boga, a protojerej-stavrofor prof. dr Miloš Vesin objašnjava i kako se to tog poverenja dolazi.
Vreme u kome živimo uslovilo je povećanje broja anksioznih ljudi, a prema nezvaničnim statistikama svaki 15. odrastao Srbin ima ovaj mentalni poremćaj, a ono što je najgore - sve je češći i kod mladih.
Anksioznost je stanje u kojem život neke osobe protiče u neprestanom strahu, nelagodnosti, napetosti, strepnji, doživljaju nesigurnosti i bespomoćnosti.
Osoba koja je anksiozna intenzivno brine, prenaglašava stvari zbog čega je obuzima osećaj nadolazeće katastrofe, stalno je zabrinuta za budućnost, prepuna strahova, a najgora manifestacija ovog stanja jesu panični napadi koji je mogu učiniti apsolutno disfunkcionalnom i dovesti je, iako je, što bi ljudi rekli živa i zdrava, i do mentalnog invaliditeta.
Najteža anksiozna stanja se naravno medicinski leče, ali protojerej-stavrofor prof. dr Miloš Vesin je ujednom intervjuu za TV Hram objasnio da se anksioznost može prebroditi i verom u Boga i objasnio, šta je, prema hrišćanskom stanovištu, najdelotvorniji lek za sve strahove.
- Anksioznost bi mogla da se definiše i kao odsustvo vere - rekao je, između ostalog i naglasio da anksioznost nestaje i nema je kada vera u Boga preraste u poverenje u Boga i to objasnio na primeru kada roditelj uči dete da vozi bicikl.
- Dakle, nije dovoljna samo vera, mora da postoji i poverenju u Boga. Ja to često porodim sa onim kad roditelj uči dete da vozi bicikl. Dete prvo sedne na bicikl na četiri točka, dva osnovna i ona dva sa strane, a onda se skinu dva pomoćna točka i roditelj ide, trči i drži sedište i kaže detetu da ide slobodno jer je on tu. I dete, imajući poverenje u roditeljsku ruku, u jednom momentu se oslobađa, i otac ga pušta i dete nastavlja da vozi i da ne oseti da ga roditejska ruka ne drži. Zašto, zato što ima poverenja u roditeljsku ruku. Ta ruka nije iza njega više, ali dete veruje roditelju.
Irmos
Otac Miloš Vesin
Kaže da svaki čovek treba da ima stav prema Bogu, kao ovo dete prema svom roditelju, i da sa njim bi trebalo svako jutro da se budi.
- Nije uzalud rečeno u Svetom pismu da nijedna dlaka sa vaše glave ne može pasti bez volje božje. Niša nije unapred određeno, božje sveznanje nikako ne smemo mešati sa takozvanom sudbinom, jer hrišćanin ne veruje u sudbinu, već u božju promisao koja je nesto sasvim drugo. Čovek ima apsolutnu slobodu i mnogi koristeće je, bivaju zarobljeni lancima sopstvene samovolje i oslobadjajući se i vere i živog poverenja.
Kaže da ljudi neretko veru mešaju sa sujeverjem, iako je reč o dva različita pojma.
- Treba praviri jasnu razliku da li je neko zaista veran, do apsulutnog poverenja u Boga ili je više sujeveran i upravo nešto čini ili ne čini iz straha ili u očekivanju neke nagrade. Nedostatak vere i poverenja u Boga jeste jedan od uzroka anksioznosti. Čovek bi mogao da je se oslobodi ako bi se oslonio upravo na veru u Boga i imao više živog i neposrednog poverenja u njega. A to poverenje se stvara kroz negovanje odnosa. kao i u životu što se svaki odnos stvara, a za to je potrebno vreme i strpljenje. To što će neko ući u crkvu, zapaliti sveću, tamo odstojati neko vreme, što će se pričestiti i time ispuniti neku nazovi normu, to nije prijateljski odnos sa Bogom. Bog je 24 sata tu. Sveti oci nisu uzalud govorili o neprestanoj molitvi srca, da čovek može da obavlja svakodnevne dužnosti, da se bavi i manuelnim i nekim drugom radom, a da mu se srce moli. Mi smo naravno daleko od tog stepena molitve, ali svako može da krene malim koracima, da počne polako da veruje i stiče poverenje u Boga, kao ono dete što vozi bicikl i veruje roditelju. To poverenje će posle prerasti u saznanje koje će ga pratii svakog dana u svakoj situaciji da bez božje volje i božjeg dopuštenja ničega ne biva. To je kod nas, sa hrišćanstkog stanovišta najdelotvorniji lek protiv svih strahova - zaključio je protojerej-stavrofor prof. dr Miloš Vesin
Uzdržanje je samo duhovni podvig koji vodi ka čistoći kroz molitvu, sećanje na Hristove patnje i borbu protiv zlih dela. Sreda nas podseća na Judinu izdaju, a petak na Hristovo raspeće.
Rođenje Presvete Bogorodice jedan je od najvećih praznika u pravoslavlju, i zato ovaj dan treba dočekati dostojno, uz iskrene molitve, tražeći duhovnu snagu i mir.
Ova crkvena odredba naglašava značaj moralne discipline i odgovornosti među episkopima, prezviterima, đakonima i monasima, uz podsećanje na očuvanje duhovnog integriteta u svakodnevnom životu. Ponašanje sveštenika u javnosti odražava ugled crkve i postavlja primer vernicima.
Podnaslov: U celosti prenosimo rukom pisano svedočanstvo Borjanke Vraneš, rođene Savić, o Božijem daru koji je dva veka pratio njenu porodicu – od Stare Hercegovine i Istočne Bosne, kroz gubitke i stradanja, sve do Tumana, gde i danas donosi veru i utehu.
Verni narod se sabrao u Hramu Svete prepodobne Paraskeve, dok je mitropolit mileševski Atanasije pozivao vernike da u kriznim vremenima jačaju u veri i predaju Gospodu svoje misli i dela.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Na praznik Prenosa moštiju Svetog prvomučenika Stefana, poglavar Srpske pravoslavne crkve pred vernicima u Slancima pozvao na smirenje, jedinstvo i ljubav prema bližnjima i neprijateljima.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Podnaslov: U celosti prenosimo rukom pisano svedočanstvo Borjanke Vraneš, rođene Savić, o Božijem daru koji je dva veka pratio njenu porodicu – od Stare Hercegovine i Istočne Bosne, kroz gubitke i stradanja, sve do Tumana, gde i danas donosi veru i utehu.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Dok je plamen uništavao okolinu crkve u Patrasu, hram i mošti svetitelja iz 20. veka ostali su neoštećeni – meštani tvrde da je u pitanju čudotvorna intervencija Svetog Gervazija.
Poziv na zajedničku molitvu muslimana u centru grada izazvao je burne reakcije i zabrinutost vlasti zbog mogućeg narušavanja verskog mira u jednom od najosetljivijih područja Hercegovine.