ŠTA ČINITI KAD SVI USTANU PROTIV VAS! Savet Svetog Serafima Rouza za sva vremena!
Istinska mera čovekove vrednosti ne ogleda se u broju aplauza koje dobije, već u tome da li hodi pravim putem, bez obzira na cenu.
Zlopamtljivost i zloba se u hrišćanskoj tradiciji prepoznaje kao ozbiljan greh koji razara i pojedinca i zajednicu.
U savremenom društvu sve češće svedočimo porastu zlobe, zlopamćenja i namernog izazivanja patnje među ljudima. U zajednicama koje bi trebalo da budu oslonac i podrška, sve je više onih koji svoj mir grade na tuđoj nesreći.
Takvo ponašanje, često praćeno ogovaranjem, preuveličavanjem tuđih grešaka i nipodaštavanjem nečijeg rada ili ličnih osobina, prema hrišćanskom učenju posledica je dubljeg duhovnog problema - delovanja duha mržnje.
Zlopamtljivost i zloba se u hrišćanskoj tradiciji prepoznaje kao ozbiljan greh koji razara i pojedinca i zajednicu.
Učenici Crkve ističu da to nije puka psihološka slabost, već duboko ukorenjen duhovni poremećaj. Ljudi koji postaju gluvonemi za dobro u drugima zapravo su zarobljeni u duhovnom stanju koje ih udaljava od istine, ljubavi i zajedništva.
Najgore od svega je što je te ljude teško odmah prepoznati. Na prvi pogled deluju pristojno, čak prijateljski, umeju da se prilagode i ostave utisak dobronamernosti. Međutim, s vremenom njihovo pravo lice izlazi na videlo – kroz sitne opaske, neosnovane kritike, ili kroz uporno potcenjivanje drugih.
Kada to lice konačno ispliva, kod onih koji su im verovali nastaje osećaj razočaranja, pa i izdaje. Tada postaje jasno da iza maske pristojnosti često stoji duh zavisti, zlopamtljivosti i unutrašnje mržnje.
Sveti Jovan Lestvičnik je govorio po čemu se zapravo ti ljudi najlaše prepoznaju.
"Znaj da se zlopamtljivi i zlobni ljudi prepoznaju i po tome što oni obuzeti duhom mržnje lako i sa uživanjem umanjuju vrednost učenja, delatnosti i vrline svoga bližnjeg".
Istinska mera čovekove vrednosti ne ogleda se u broju aplauza koje dobije, već u tome da li hodi pravim putem, bez obzira na cenu.
Smiren čovek ne traži da bude iznad drugih, ne bori se da dokaže sebe – jer zna da je prava snaga u Božijoj volji, a ne u ljudskoj samovolji.
U osnovi ovog greha nalazi se prekid duhovne veze s Bogom i okretanje nepoznatim silama, koje Crkva jasno identifikuje kao demonske.
I među verujućima se događa prekid trudnoće, a tada ostaje teško pitanje koje ne prestaje da progoni roditelje – gde odlaze nevine duše? Protojerej Aleksandar Ermulin govori o složenosti ovog pitanja i Božjem promislu.
Oproštaj nije slabost, već podvig i najviši izraz duhovne snage.
Pravoslavna duhovnost jasno razlikuje zdrav od štetnog odmora.
Crkva podseća vernike da nije svaka bolest posledica konkretnog greha, ali da nijedna nije bez smisla.
Pravoslavna duhovnost, odavno ukazuje da čovek nije samo telo i psiha, već i duša, i da su sve tri dimenzije neraskidivo povezane.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Jedna iskrena reč starca razbija iluziju univerzalnog spasenja i pokazuje da vera nije pasivna uteha, već put dela i lične odgovornosti.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Za 31. decembar, izabrani stihovi iz sure El Ikhlas u knjizi „Kuran – 365 odabranih ajeta“ podsećaju na Božju jedinstvenost i savršenstvo.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.