ŠTA ČINITI KAD SVI USTANU PROTIV VAS! Savet Svetog Serafima Rouza za sva vremena!
Istinska mera čovekove vrednosti ne ogleda se u broju aplauza koje dobije, već u tome da li hodi pravim putem, bez obzira na cenu.
Zlopamtljivost i zloba se u hrišćanskoj tradiciji prepoznaje kao ozbiljan greh koji razara i pojedinca i zajednicu.
U savremenom društvu sve češće svedočimo porastu zlobe, zlopamćenja i namernog izazivanja patnje među ljudima. U zajednicama koje bi trebalo da budu oslonac i podrška, sve je više onih koji svoj mir grade na tuđoj nesreći.
Takvo ponašanje, često praćeno ogovaranjem, preuveličavanjem tuđih grešaka i nipodaštavanjem nečijeg rada ili ličnih osobina, prema hrišćanskom učenju posledica je dubljeg duhovnog problema - delovanja duha mržnje.
Zlopamtljivost i zloba se u hrišćanskoj tradiciji prepoznaje kao ozbiljan greh koji razara i pojedinca i zajednicu.
Učenici Crkve ističu da to nije puka psihološka slabost, već duboko ukorenjen duhovni poremećaj. Ljudi koji postaju gluvonemi za dobro u drugima zapravo su zarobljeni u duhovnom stanju koje ih udaljava od istine, ljubavi i zajedništva.
Najgore od svega je što je te ljude teško odmah prepoznati. Na prvi pogled deluju pristojno, čak prijateljski, umeju da se prilagode i ostave utisak dobronamernosti. Međutim, s vremenom njihovo pravo lice izlazi na videlo – kroz sitne opaske, neosnovane kritike, ili kroz uporno potcenjivanje drugih.
Kada to lice konačno ispliva, kod onih koji su im verovali nastaje osećaj razočaranja, pa i izdaje. Tada postaje jasno da iza maske pristojnosti često stoji duh zavisti, zlopamtljivosti i unutrašnje mržnje.
Sveti Jovan Lestvičnik je govorio po čemu se zapravo ti ljudi najlaše prepoznaju.
"Znaj da se zlopamtljivi i zlobni ljudi prepoznaju i po tome što oni obuzeti duhom mržnje lako i sa uživanjem umanjuju vrednost učenja, delatnosti i vrline svoga bližnjeg".
Istinska mera čovekove vrednosti ne ogleda se u broju aplauza koje dobije, već u tome da li hodi pravim putem, bez obzira na cenu.
Smiren čovek ne traži da bude iznad drugih, ne bori se da dokaže sebe – jer zna da je prava snaga u Božijoj volji, a ne u ljudskoj samovolji.
U osnovi ovog greha nalazi se prekid duhovne veze s Bogom i okretanje nepoznatim silama, koje Crkva jasno identifikuje kao demonske.
I među verujućima se događa prekid trudnoće, a tada ostaje teško pitanje koje ne prestaje da progoni roditelje – gde odlaze nevine duše? Protojerej Aleksandar Ermulin govori o složenosti ovog pitanja i Božjem promislu.
Veliki pravoslavni svetitelj objašnjava zašto zlopamćenje uništava život.
Crkva uči da Gospod nije dužan da ispuni svaku ljudsku želju, već da čoveku daruje ono što je za njegovo spasenje.
Crkva uči da čovek ne može istinski živeti u zajednici sa Bogom ako u srcu nosi zlopamćenje.
Oproštaj nije slabost, već podvig i najviši izraz duhovne snage.
U besedi za 5. sedmicu po Vaskrsu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako se čovek od Boga ne odvaja naglo, već postepeno, kroz neprimetne zamene koje slabe unutrašnju vernost i vode u duhovnu prevaru.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.
Porodica se ne čuva velikim rečima, već svakodnevnom brigom, ljubavlju i spremnošću da čovek najpre menja sebe, a ne druge.
Dete koje ne nauči šta su čast, zahvalnost, trpljenje i dobrota, teško će pronaći mir čak i ako poseduje sve ovozemaljsko.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Porodica se ne čuva velikim rečima, već svakodnevnom brigom, ljubavlju i spremnošću da čovek najpre menja sebe, a ne druge.
Ovo jelo od jagnjetine, pasulja i suve slanine kuvalo se polako i po tačno utvrđenom običaju - recept sačuvan kroz generacije i danas budi sećanja na pravu domaću kuhinju.
Crkveni Tipik određuje i dane kada se opelo ne služi.