NEĆEMO ZABORAVITI OVO OPELO, I TO DA ŠKOLSKOG DRUGA PRVOGA ŠALJEMO U BOŽJE NARUČJE: Potresne reči jeromonaha Nikolaja na sahrani mladog sveštenika Bogdana
Zaupokojenom liturgijom i opelom u manastiru u Gornjem Dragljevcu ispraćen protojerej Bogdan Stjepanović; beseda jeromonaha Nikolaja obeležila oproštajnu službu.
U manastiru Svetog arhangela Gavrila u Gornjem Dragljevcu, molitveno je ispraćen u večnost novoprestavljeni sluga Božiji, protojerej Bogdan Stjepanović.
Po blagoslovu mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija, svetu zaupokojenu liturgiju služio je umirovljeni episkop Konstantin, uz sasluženje sveštenstva i đakonstva Eparhije zvorničko-tuzlanske i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve.
Posle liturgije služeno je opelo, kojem su prisustvovali porodica, sveštenstvo, monaštvo, kao i mnogobrojni verni narod. Telo novoprestavljenog prote Bogdana potom je sahranjeno na groblju u Gornjem Dragljevcu.
Oproštajno slovo jeromonaha Nikolaja Jocića
Na kraju opela, nad odrom prote Bogdana govorio je jeromonah Nikolaj Jočić, u ime generacije školskih drugova iz Bogoslovije "Sveti Sava" u Beogradu.
On je na početku obraćanja naglasio i ličnu i sabornu dimenziju trenutka:
- Preosvećeni vladiko, visoko prečasni i prečasni oci, prepodobne monahinje i monaštvo, arhimandriti, verni narode, braćo i sestre, dragi oče Lazlo i porodice Stjepanović, draga deco, Palo mi je u deo da se obratim i da pokušam sa par reči u ime svih… u ovom, naravno, pre svega tužnom i bolnom trenutku, ali ujedno, priznajmo to, i svečanom trenutku, zato što smo ovaj uzvišeni čin opela započeli sa "Hristos Vaskrese"… kažem par reči.
U nastavku besede jeromonah je govorio o tri duhovna rođenja čoveka, o tajni smrti i vaskrsenja, kao i o granici ljudskog razumevanja pred Božijom promisli.
Najbolniji trenutak
Posebno snažan deo besede, koji je obeležio čitav oproštaj, bio je onaj u kojem se govori o zajedničkom iskustvu gubitka:
- Ono što znam i vidim po mojim školskim drugovima jeste da je zaista ovo toliko ganulo svakoga da sam siguran da ne samo što mi kažemo po ljudskom, da nećemo zaboraviti, nego nećemo ni moći da zaboravimo, ma hteli ili ne, u bilo kakvim okolnostima i životnim problemima. Nećemo zaboraviti ni ovaj dan i ovo opelo, i to da svog školskog druga prvoga šaljemo u Božje naručje, niko neće zaboraviti, ni njegovu porodicu, ni njegovu suprugu i dečicu - kazao je jeromonaj Nikolaj
Tuga i nada
Jeromonah Nikolaj je naglasio da hrišćanska vera ne ukida bol, ali ga preobražava:
- Ne možemo prezreti tugu, i tuga ne sme da se potisne, ali, naravno, ne sme da pređe u očajanje, zato što temeljimo svoj život u veri na večni život.
Govoreći o tajni ljudskog života i smrti, dodao je:
- Tajna ljudske duše je neistraživa… ostaje tajna mnogo toga što se u nama zbiva.
U završnici besede pozvao je na praštanje i duhovno jedinstvo:
- U ovim trenucima neophodno je da svako u srcu oprosti ako ima bilo kakvu nerešenu ili nemilu situaciju.
I dodao:
- I kao živi i kao pokojni da se predamo Gospodu i da se držimo Krsta Hristovog…
Život i služba prote Bogdana Stjepanovića
Protojerej Bogdan Stjepanović upokojio se 11. maja 2026. godine u 37. godini života u Istanbulu, nakon teške bolesti.
Rođen je 1989. godine u Bijeljini u svešteničkoj porodici. Bogoslovsko obrazovanje stekao je u Bogosloviji "Sveti Sava" u Beogradu, a teološke studije nastavio u Foči. Služio je u okviru Eparhije zvorničko-tuzlanske, gde je obavljao više svešteničkih dužnosti.
Posebno je ostao upamćen kao izuzetan pojac i nosilac savremenog liturgijskog pojanja, a njegovo izvođenje pesme "Od ognjenih jezika rođena" postalo je prepoznatljivo u crkvenom životu.
Porodica i poslednji pozdrav
Iza prote Bogdana ostali su supruga Jovana i četiri kćerke: Hristina, Teodora, Marija i Lidija. Crkva i verni narod oprostili su se od njega u duhu molitve, uz reči nade u vaskrsenje i večni život:
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Nakon transplantacije jetre u Istanbulu, uprkos ogromnoj žrtvi prijatelja koji je pokušao da mu spasi život donacijom organa, jerej Bogdan Stjepanović okončao je svoj ovozemaljski život.
U Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom služeno je opelo monahinji Hristini (Rabrenović), koju su vernici pamtili po požrtvovanosti, molitvi i decenijama služenja bez želje za priznanjima.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Upokojila se u 74. godini, a iza nje ostaje gotovo dvadeset godina provedenih uz mošti Svetog Grigorija Kumaničkog i ljude koji su u ovu drevnu svetinju dolazili po molitvu i utehu.
U molitvenom prisustvu mitropolita Joanikija, ostroške bratije i brojnih vernika, ispraćen je monah čiji je život bio posvećen Bogu, molitvi i ljubavi prema bližnjima, uz poruku da smrt nije kraj, već prelazak u novi život.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.