ŠTA SA ŽITOM KOJE OSTANE POSLE ZADUŠNICA: Sveštenik objasnio i koja razlika između slavskog žita i žita za upokojene
Na Zadušnice bi trebalo otići u hram, zapaliti sveću za pokoj duša, predati imena upokojenih za pomen i doneti žito na osvećenje.
Pravoslavlje jasno pokazuje da je unutrašnji mir dar koji se zadobija ne spoljnim okolnostima, već unutrašnjim preobražajem.
U haotičnim ritmu života i neprekidnom trkom za spoljašnjim uspehom, unutrašnji mir i istinska radost postaju sve ređi i sve teže dostižni ideal. Ljudi pokušavaju da ih pronađu u putovanjima, karijeri, materijalnom blagostanju ili čak u površnim duhovnim praksama – ali osećaj praznine ne nestaje.
Pravoslavlje jasno pokazuje da je unutrašnji mir dar koji se zadobija ne spoljnim okolnostima, već unutrašnjim preobražajem. Sveti oci uče da je čista savest temelj duhovnog života – jer samo u čoveku koji se ne protivi istini, koji ne gazi Božije zapovesti, može se nastaniti blagodat Duha svetoga. A gde je Duh sveti, tu su i mir, radost, tišina, blagost.
Put nije lak, ali je siguran – kroz pokajanje, ispovest, trud u molitvi, iskreno opraštanje i spremnost da se živi skromno, nenametljivo i pošteno. Pravoslavlje ne traži spoljašnje savršenstvo, već čistoću srca. Ne poziva na idealnu spoljašnju formu, već na neprestano unutrašnje očišćenje.
Kada čovek živi u skladu sa onim što ispoveda, kada se ne stidi svetlosti i kada ne pristaje na tamne kompromise ni sa samim sobom – tada se srce umiruje. I u tom miru se rađa radost, ne ona površna i prolazna, već tiha, postojana, neobjašnjiva radost Božijeg prisustva u dubini čovekovog bića.
Starac Sevastijan Karagandinski je govorio da do mira i radosti u srcu nije teško stići.
"Potrebno je čuvati čistoću savesti i sticati srce neporočno. A od toga i naša dela, i postupci treba da budu u skladu sa zapovestima Hristovim, da ne bi rekli o nama: A još se hrišćanima nazivaju, mole se, a šta čine?“ Neophodno je čistotu i neporočnu savest čuvati, da se vrag, makar i najmanji, ne saživi sa nama, da nas savest ne ukorava za protekli život. Onda će biti mir i radost u srcu".
Bez Boga nema istinske pomoći, ističe arhimandrit Stefan.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.
Smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava.
Bez Boga, čak i blagostanje nema snagu, a stradanje postaje neizdrživo.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Dirljiva priča o malom Hristiforu, o tišini koja je ušla u porodični dom, o odlasku u šidsku Lazaricu i o molitvi posle koje se dečakov glas vratio.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.