KAD VAM JE SVE POTAMAN, A RAZDIRE VAS TUGA, RAZMISLITE DOBRO DA NIJE ZBOG OVOGA! Starac Tadej o grehu koji cepa dušu, a uporno ga potiskujete
U pravoslavlju se greh ne posmatra samo kao prekršaj Božjeg zakona, već i kao rana u odnosu.
U pravoslavlju se greh ne posmatra samo kao prekršaj Božjeg zakona, već i kao rana u odnosu.
Čovek može sakriti svoje postupke od drugih, može se predstaviti drugačijim nego što jeste, ali ne može sakriti misli, želje i dela pred Bogom.
Život u skladu sa savešću ne predstavlja pokoravanje strahu od kazne, već brigu za sopstveno unutrašnje zdravlje i celovitost.
Pravoslavlje jasno pokazuje da je unutrašnji mir dar koji se zadobija ne spoljnim okolnostima, već unutrašnjim preobražajem.
Za razliku od tela, koje je prolazno, duša je besmrtna, stvorena od Boga i upućena na večnost.
Dok nas savest tiho opominje, a mi je ignorišemo, duša sve dublje krvari. Sveti Jovan Zlatousti nas uči da je bezosećajnost prema grehu najopasnija bolest – jer dok ne osećamo bol, nećemo ni poželeti isceljenje.
U svojoj knjizi "Misli za svaki dan u godini", svetac upozorava na opasnost nečastivih misli i nepravde, naglašavajući da samo Božiji blagoslov vodi ka uspehu i unutrašnjem miru.
Sveti Teofan nas poziva na pokajanje i čišćenje savesti. Suze pokajanja su, prema njegovim rečima, lek koji briše tragove naših grehova, uklanjajući ih i omogućavajući nam novi početak. Ako ne činimo pokajanje, na kraju će se naša savest oglasiti na Sudu Božijem, kada će svako od nas biti suočen sa sopstvenom odgovornošću i ispravnošću svojih dela. Sud će biti neopoziv, jer će svako sam sebe osuditi. Poruka je jasna: dokle god imamo vremena, treba da se trudimo da očistimo svoje srce i savest.
Iako pravda može delovati umekšano i blago, ona se ne može ignorisati. Njena istina, kao unutrašnji glas, ne može biti utišana nasiljem ili represijom. Umesto toga, potrebno je raditi na umirenju savesti kroz veru, iskreno pokajanje i odlučnost da se živi u skladu s njom. Sveti Teofan nas poziva da obratimo pažnju na unutrašnje sukobe, jer spoljašnje prepreke ne mogu ugroziti unutrašnji mir koji dolazi iz duboke veze sa sobom i s Bogom. U tom smislu, svaka reč pravde može biti naš unutrašnji Jovan, koji nas poziva na autentičnost i hrabrost da se suočimo sa sopstvenim demonima.
Sveti Teofan naglašava da su poslenici "vinograda" naša svest i sloboda, koji su odgovorni za prihvatanje Božijih darova i davanje duhovnih plodova. Nasuprot njima, neispravni poslenici predstavljaju one koji koriste hrišćanske vrednosti isključivo za spoljašnje koristi, ne prinoseći Gospodu zaslužene plodove. Gospod šalje poruke savesti, Božiju reč i učitelje kako bi urazumio te neispravne poslenike. Međutim, mnogi ih odbacuju, čak i protiv njega okrećući se u neprijateljstvo. Sveti Teofan upozorava da će na kraju, zločinci doživeti posledice svog neprijateljstva prema Bogu.
Sveti Teofan Zatvornik nas podseća da istinsko zadovoljstvo dolazi iz samospoznaje i unutrašnjeg mira, a ne iz pohvala drugih. Naša duša treba da teži ka autentičnosti, a ne ka vidljivom sjaju. Kroz ovu poruku, poziva nas da se fokusiramo na svoje unutrašnje vrednosti i da tražimo Božiju milost, a ne ljudsku slavu.
Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi sedmog utorka posle Pedesetnice govori o Božijem glasu u našoj prirodi, ističe važnost slušanja savesti i volje Božije, naglašavajući da je nepriznavanje ovih istina neprirodno i suprotno našem stvorenju.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
U trenutku očaja mislila je da je ostala sama, a onda je saznala da je patrijarh intervenisao kod Boga, a ne kod ljudi.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Sveti oci vekovima su upozoravali da čovek nije odgovoran samo za svoja dela, već i za ono što dopušta da se zadrži u njegovom umu.
Blaženopočivši mitropolit Amfilohije doneo je sa Svete gore pelcer svetinje koja vekovima rađa samo u carskoj lavri – sada čudotvorna loza cveta i u glavnom gradu Crne Gore.
Posle tvrdnji da se u vrhu Crkve govori o mogućem preuređenju crkvene nadležnosti na Primorju, Mitropolija crnogorsko-primorska objavila opširno objašnjenje i poručila da takva ideja nema nikakvo uporište.