Hram Svetog Save na Vračaru u subotu postaje mesto molitvenog okupljanja vernika, dok se Časni Pojas uz svečanu liturgiju koju služi srpski patrijarh Porfirije ispraća u Vatoped na Svetu goru.
U hramu koji decenijama sabira molitve i tišinu vernog naroda, na Vračaru će početkom juna biti obeležen događaj snažnog duhovnog i simboličkog značaja, ispraćaj Pojasa Presvete Bogorodice.
U subotu, 6. juna 2026. godine, u Hramu Svetog Save biće služena sveta liturgija pred ovom velikom svetinjom. Liturgiju će služiti srpski patrijarh Porfirije. To sabranje imaće karakter molitve, zahvalnosti i oproštaja, jer se Časni Pojas vraća u svoju matičnu zajednicu, u carsku lavru manastira Vatoped na Svetoj gori.
Boravak ove svetinje u Beogradu bio je za mnoge vernike doživljen kao poseban blagoslov. Njegov svečani ispraćaj biće završni čin duhovnog sabranja koje je u prethodnim danima ispunilo prestonicu.
Verni narod, sveštenstvo i monaštvo pozvani su da u ovom događaju učestvuju molitveno, sa svešću da prisustvuju trenutku koji prevazilazi uobičajeni okvir crkvenog života i ulazi u prostor zajedničke zahvalnosti i duhovnog sećanja.
Poseban značaj svečanosti daje i prisustvo igumana vatopedskog Jefrema i bratstva manastira Vatoped, koji će svetinju vratiti u njen dom na Svetoj Gori, jednom od najvažnijih duhovnih centara pravoslavnog monaštva.
ST/Dragan Kadić
Vernici u nepreglednim redovima čekaju da se poklone Pojasu Presvete Bogoridice
Liturgija u Hramu Svetog Save biće prilika da se sabere sve ono što je boravak svetinje u Srbiji ostavio u srcima vernika. Posebno se ističe zahvalnost na ljubavi i bratskoj bliskosti koju je vatopedsko bratstvo pokazalo prema srpskom narodu i Crkvi, kao i na duhovnoj utehi i miru koji su u tom periodu ispunili vernike.
U pozivu vernom narodu naglašava se da je reč o istorijskoj duhovnoj svečanosti. Vernici se pozivaju da uzmu molitveno učešće i da zajedno iskažu zahvalnost Presvetoj Bogorodici i Gospodu Isusu Hristu za darove kojima su, kako se navodi u saopštenju Srpske pravoslavne ckrve, "zakrilili srpsku prestonicu, otadžbinu i pravoslavni narod".
Očekuje se da će Hram Svetog Save tog dana biti mesto sabranja na kojem se neće meriti broj prisutnih, već dubina molitve i zajedničkog osećanja zahvalnosti. U takvom duhovnom ozračju, ispraćaj Časnog Pojasa Presvete Bogorodice neće biti samo liturgijski čin, već i snažan znak duhovne veze koja se, kroz svetinju, uspostavlja između Svete Gore i Beograda, između monaškog predanja i narodne pobožnosti.
Vračar će ponovo postati mesto sabranja u kojem tišina govori jednako snažno kao i molitva. A upravo u toj tišini, Časni Pojas Presvete Bogorodice biće ispraćen nazad u manastir Vatoped, noseći sa sobom sećanje na dane u kojima je Beograd, makar na trenutak, disao mirnijim ritmom.
Dok su kolone vernog naroda ispred hrama na Vračaru sve duže, među vernicima se javlja pitanje da li će osveštani darovi biti dovoljni za sve koji čekaju poklonjenje.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Hiljade vernika iz Srbije i regiona u tišini i molitvi čekale su ispred Hrama Svetog Save da se poklone velikoj svetinji, dok je patrijarh Porfirije tokom noći obilazio redove, razgovarao sa okupljenima i blagosiljao narod.
Dok su vernici u tišini prilazili Časnom pojasu i ostavljali priloge, malo ko je slutio da će ti darovi postati pomoć porodicama na Kosovu i Metohiji koje žive u neizvesnosti, ali čuvaju veru i ognjišta.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Nerukotvorenu ikonu Gospoda Isusa Hrista po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja. Katolička crkva obeležava spomendan Mučeništva Svetog Jovana Krstitelja, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve podsetio je na snagu njenog „da“ Bogu, istakavši da nam Majka Božja svojim primerom otkriva kako se prihvatanjem Njegove volje dolazi do istinske slobode i spasenja.
Na Veliku Gospojinu u Derventi proslavljena je hramovna slava Sabornog hrama i slava grada, a mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o stradanju, odbrani naroda i značaju molitve za upokojene.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Dok u Hramu Svetog Save traje poslednja liturgija pred Časnim pojasom, vernici pristižu da se još jednom poklone svetinji koju je za nešto više od dve sedmice celivalo više od 800.000 ljudi.
Prizori iz Hrama Svetog Save pokazuju retku sliku jedinstva pravoslavnog sveta, u kojem se hodočašće i liturgijski život stapaju u isto iskustvo pred jednom od najpoštovanijih svetinja.
Dok hiljade ljudi i dalje čekaju u redovima ispred Hrama Svetog Save, poklonicima se nakon blagoslova Pojasom Presvete Bogorodice uručuju ikonice sa molitvom na poleđini, dok najmlađi dobijaju molitvenike.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve podsetio je na snagu njenog „da“ Bogu, istakavši da nam Majka Božja svojim primerom otkriva kako se prihvatanjem Njegove volje dolazi do istinske slobode i spasenja.
Na Veliku Gospojinu u Derventi proslavljena je hramovna slava Sabornog hrama i slava grada, a mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o stradanju, odbrani naroda i značaju molitve za upokojene.
Dar srpskih iseljenika postao je više od ukrasa, noseći snažnu poruku ljubavi prema rodnom gradu, vernosti svetinji i zajedništvu koje ne prekida ni velika udaljenost.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve služio je parastos u beogradskoj crkvi Svetog Marka i govorio o teškim decenijama u kojima je Crkva bila izložena snažnim pritiscima, kao i o veri, smirenju, trpljenju.
Crkveno predanje govori o čudesnom okupljanju Hristovih učenika u Jerusalimu, dok jedan od apostola nije uspeo da stigne na vremem a ovaj neobični prizor vekovima je nadahnjivao pravoslavne ikonopisce.
Dar srpskih iseljenika postao je više od ukrasa, noseći snažnu poruku ljubavi prema rodnom gradu, vernosti svetinji i zajedništvu koje ne prekida ni velika udaljenost.