Dok hiljade vernika čekaju pred Hramom Svetog Save, Crkva je jasno odredila pravila ponašanja kako bi se očuvali red, mir i dostojanstvo poklonjenja.
Pred Hramom Svetog Save u Beogradu danima se smenjuju nepregledne kolone ljudi koje ne prestaju ni u najtišim satima noći. U njima stoje porodice, stariji i mladi, vernici pristigli iz različitih krajeva, svi sa istom namerom – da se poklone Pojasu Presvete Bogorodice, jednoj od najpoštovanijih hrišćanskih relikvija koja je ovih dana izložena u Beogradu. U tom velikom prilivu naroda, Srpska pravoslavna crkva uputila je vernicima pet jasnih molbi, ne kao stroga pravila, već kao duhovne smernice koje treba da pomognu da se sačuvaju mir, red i dostojanstvo ovog hodočašća.
Dragan Kadić
Vernici u redovima čekaju da se poklone Pojasu Presvete Bogorodice u Hramu Svetog Save
1.
Prva molba odnosi se na strpljenje i smirenost tokom čekanja. Sati provedeni u redu ovde su uobičajeni, pa se vernici pozivaju da to vreme ne provode u nervozi i nestrpljenju, niti u guranju i negodovanju, već u tišini i sabranosti, sa pažnjom prema ljudima koji stoje oko njih. Na taj način i samo čekanje dobija smisao molitvenog hoda, a ne samo fizičkog stajanja u koloni.
2.
Druga molba tiče se unutrašnjeg odnosa prema relikviji. Pojas Presvete Bogorodice, prema crkvenom predanju, nosi duboko duhovno značenje, ali Srpska pravoslavna crkva naglašava da mu se ne pristupa kao predmetu koji sam po sebi može da reši životne teškoće. Isceljenje se ne posmatra kao automatski rezultat fizičkog dodira, već kao dar Božji koji dolazi kroz veru, pokajanje i molitvu. Relikvija se, u tom smislu, razume kao podsetnik i podsticaj da se čovek vrati duhovnom životu.
3.
Treća molba odnosi se na osveštane trake koje monasi sa Svete Gore dele vernicima. Vernici ih često nose sa nadom i molitvom, ali se naglašava da njihovo nošenje ima smisla samo ako je povezano sa duhovnim životom, zajedničkom molitvom u porodici, postom i redovnim odlaskom na bogosluženja. U suprotnom, traka se može shvatiti kao spoljašnji znak koji gubi svoje pravo značenje.
4.
Četvrta molba odnosi se na sam trenutak celivanja relikvije. Pošto veliki broj ljudi dolazi u kratkom vremenskom razmaku, zadržavanje pred kivotom ograničeno je na svega nekoliko trenutaka. Vernici se mole da se ne zadržavaju duže nego što je predviđeno, kao i da ne ostavljaju lične predmete na kivot radi „posebnog osvećenja“, ukoliko to nije izričito dozvoljeno. Na taj način se omogućava da red teče bez zastoja i da svi koji čekaju imaju priliku da priđu.
5.
Peta molba odnosi se na ponašanje i odeću u hramu. Od vernika se očekuje da dolaze pristojno odeveni, sa pokrivenim ramenima i kolenima, bez upadljive šminke i jakih mirisa. U samom hramu se podsećaju da sačuvaju tišinu, da isključe mobilne telefone i da ne fotografišu čin celivanja ako je to zabranjeno, kako bi se očuvao molitveni mir prostora.
U osnovi svih ovih molbi nalazi se ista poruka: spoljašnji čin dolaska i poklonjenja ima smisla samo ako je praćen unutrašnjom smirenošću, verom i odgovornošću prema drugome. U tom spoju, kako se u Crkvi veruje, hodočašće prestaje da bude samo događaj i postaje lično duhovno iskustvo koje ostavlja trag i posle odlaska iz hrama.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Srpska pravoslavna crkva saopštila je da je od dolaska Pojasa Presvete Bogorodice kroz Hram Svetog Save prošlo čak 478.000 vernika, dok se redovi za poklonjenje i dalje ne smanjuju, a boravak svetinje u Beogradu traje do 6. juna.
Od predanja o isceljenjima do istorijskih veza sa Svetim Savom i knezom Lazarom, šef Kabineta patrijarha Porfirija otkriva zbog čega je dolazak Časnog pojasa postao jedan od najznačajnijih duhovnih događaja poslednjih godina.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.
Već četrnaesti dan od dolaska Časnog pojasa u Hram Svetog Save, vernici iz različitih krajeva sveta i Srbije svedoče o iskustvu koje, kako kažu, prevazilazi samo čekanje i postaje lični čin vere i odricanja.
Svetitelj ukazuje da uslišenje molitve zavisi od unutrašnjeg stanja čoveka, pre svega od trpljenja i ljubavi prema bližnjima, jer upravo oni otvaraju ili zatvaraju put Božijem odgovoru.
Liturgija počinje u devet časova u Hramu Svetog Save, služi patrijarh srpski Porfirije, uz sasluženje igumana vatopedskog Jefrem, sveštenomonaštva i sveštenstva.
Francuski predsednik obišao je jednu od najznačajnijih pravoslavnih svetinja u regionu, a nakon razgovora sa mitropolitom Joanikijem usledio je gest koji je obeležio čitavu posetu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Dok hiljade ljudi i dalje čekaju u redovima ispred Hrama Svetog Save, poklonicima se nakon blagoslova Pojasom Presvete Bogorodice uručuju ikonice sa molitvom na poleđini, dok najmlađi dobijaju molitvenike.
Molitveni tekst u kome se kroz prizivanje milosti, oproštaja i blagodatnog delovanja Duha Svetoga otkriva slojevita pobožnost vernih i njihovo obraćanje Majci Hristovoj kao posrednici i utehi.
Prizori iz Hrama Svetog Save pokazuju retku sliku jedinstva pravoslavnog sveta, u kojem se hodočašće i liturgijski život stapaju u isto iskustvo pred jednom od najpoštovanijih svetinja.
Francuski predsednik obišao je jednu od najznačajnijih pravoslavnih svetinja u regionu, a nakon razgovora sa mitropolitom Joanikijem usledio je gest koji je obeležio čitavu posetu.
Prizori iz Hrama Svetog Save pokazuju retku sliku jedinstva pravoslavnog sveta, u kojem se hodočašće i liturgijski život stapaju u isto iskustvo pred jednom od najpoštovanijih svetinja.
Dok hiljade ljudi i dalje čekaju u redovima ispred Hrama Svetog Save, poklonicima se nakon blagoslova Pojasom Presvete Bogorodice uručuju ikonice sa molitvom na poleđini, dok najmlađi dobijaju molitvenike.
Liturgija počinje u devet časova u Hramu Svetog Save, služi patrijarh srpski Porfirije, uz sasluženje igumana vatopedskog Jefrem, sveštenomonaštva i sveštenstva.
Već četrnaesti dan od dolaska Časnog pojasa u Hram Svetog Save, vernici iz različitih krajeva sveta i Srbije svedoče o iskustvu koje, kako kažu, prevazilazi samo čekanje i postaje lični čin vere i odricanja.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.
U besedi za petak prve nedelje po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto gorčina, gnev, ljutnja, pakoš i nepraštanje nisu samo slabosti, već prepreke koje čoveka udaljavaju od blagodati i unutrašnje radosti.