NIKAD OVO NE RADITE PRED SLIKAMA UPOKOJENIH! Otac Dejan objasnio i šta s njima posle sahrane i time rešio večitu dilemu vernika!
Crkva se ne stidi svojih upokojenih, nego ih pamti sa poštovanjem i ljubavlju, istakao je otac Dejan.
Za osobu koja nije pripadala Pravoslavnoj crkvi ne mogu se vršiti opela, pomeni i druge crkvene molitve na način na koji se one vrše za pravoslavne hrišćane.
Smrt bliske osobe uvek boli, a sa odlaskom nekoga koga smo voleli ostaje i pitanje šta možemo da učinimo za njegovu dušu.
Kada izgubimo roditelja, prijatelja, rođaka ili nekoga ko nam je bio posebno drag, prirodno je da želimo da ga pomenemo u molitvi i da njegovu dušu poverimo Bogu.
U pravoslavlju molitva za upokojene zauzima posebno mesto. Za svoje drage upokojene molimo se kod kuće, u svojim ličnim molitvama, ali ih pominjemo i na crkvenim bogosluženjima kada za to postoje uslovi.
Ljubav prema onima koji su se upokojili ne prestaje njihovom smrću, pa zato vernici i dalje čuvaju njihovo ime u molitvi i sećanju.
Kako je navela, njena prijateljica nije imala nikoga od rodbine osim supruga, koji je pravoslavac, i njegove unučadi. Zbog toga je želela da sazna šta može da učini za pokoj njene duše u pravoslavnoj crkvi.
Međutim, to ne znači da bliska osoba treba da prestane da je se seća i da za nju upućuje ličnu molitvu Bogu. BONUS VIDEO
Crkva se ne stidi svojih upokojenih, nego ih pamti sa poštovanjem i ljubavlju, istakao je otac Dejan. Ono što treba izbegavati jeste sujeverno shvatanje da sveća sama po sebi ima moć, istakao je otac Dejan. Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan. Žena je mesecima gledala iste jezive prizore čim bi sklopila oči, a vladika Nikolaj Velimirović ponudio joj je drugačije objašnjenje i ukazao na greh od kojeg čovek ne može jednostavno pobeći.
Ali postavlja se pitanje šta možemo da učinimo ako nam umre neko blizak ko nije bio pravoslavne vere. Da li smemo da se molimo za njegovu dušu i šta možemo da učinimo u okviru svoje vere?
Upravo to pitanje ocu Dejanu Krstiću postavila je jedna vernica kojoj se upokojila najbolja školska drugarica i prijateljica, katoličke veroispovesti.
Otac Dejan Krstić je podsetio da za osobu koja nije pripadala Pravoslavnoj crkvi ne mogu se vršiti opela, pomeni i druge crkvene molitve na način na koji se one vrše za pravoslavne hrišćane.
- S obzirom na to da nije bila deo Pravoslavne crkve, za nju ne možemo vršiti crkvene molitve kao za pravoslavne upokojene. Ali, molite se za nju u svojim privatnim molitvama i preporučite njenu dušu Božijem milosrđu. Ni to nije malo. Naprotiv, učinite za nju ono što možete sa ljubavlju i verom.
NIKAD OVO NE RADITE PRED SLIKAMA UPOKOJENIH! Otac Dejan objasnio i šta s njima posle sahrane i time rešio večitu dilemu vernika!
DA LI PRAVOSLAVCI MOGU DA PALE SVEĆE ZA UPOKOJENE U KUĆI: Sveštenik o velikoj nedoumici vernika!
DA LI VREĐAMO NAŠE UPOKOJENE AKO IDEMO NA VESELJA PRE NAVRŠENE GODINE OD NJIHOVE SMRTI? Otac Dejan o duboko ukorenjenom običaju u našem narodu!
KAKO SE MRTVI SVETE ŽIVIMA: Tri deteta dolazila su joj u snu, a odgovor vladike Nikolaja ledi krv u žilama
Kaže da danas oko nas kruže razne prefinjene jeresi i sablažnjavaju mnoge ljude, govoreći da su duše paisivne, da spavaju, da pored svoga tela čekaju i i svoje vaskrsnće i slične otrovne i zlobne bogoboračke reči, ali da to nije tačno.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za petak 14. sedmice po Duhovima ukazuje na neverovatnu preciznost Isaijinog svedočanstva i njegovo ispunjenje u Hristovim isceljenjima.
Kada rezultati izostanu, lako je posumnjati u smisao svega što radimo. Pouka svetitelja podseća da nisu svi odgovori u našim rukama i otkriva kako zahvalnost može promeniti naš pogled na život.
Govoreći o moralu u porodici, navodi da razvrat, podvođenje, kvarenje maloletnika ili davanje lošeg primera predstavljaju ozbiljne duhovne opasnosti po dom.
Hrišćanin je pozvan da se Bogu obraća i u radosti i u nevolji, verujući da nijedna teškoća nije izvan njegovog promisla.
Hrišćanin je pozvan da se Bogu obraća i u radosti i u nevolji, verujući da nijedna teškoća nije izvan njegovog promisla.
Hristovo učenje nije bilo i nije ni danas prilagođeno ljudskim željama, već je pozivalo i poziva na promenu iznutra, što savremenom čoveku nimalo ne odgovara.
Njegova majka Ana dugo nije mogla da ima dece, pa je u molitvi od Boga izmolila sina i zavetovala se da će ga posvetiti Gospodu.
On primećuje promenu, prepoznaje bol i pokušava da pomogne čak i onda kada druga osoba nema snage da zatraži pomoć.
Bio je među onima koji su neustrašivo propovedali Jevanđelje narodima koji su u to vreme mahom bili pagani.
Hrišćanin je pozvan da se Bogu obraća i u radosti i u nevolji, verujući da nijedna teškoća nije izvan njegovog promisla.
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja.