OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan.
U srpskom narodu postoji veliki broj običaja koji prate period nakon smrti bližnjeg. Oni su se prenosili kroz generacije i mnogi ljudi ih se pridržavaju jer im pružaju osećaj reda, utehe i načina da kroz određeni period izraze žalost.
Neki običaji su se toliko ustalili da se često doživljavaju kao pravila kojih se obavezno treba pridržavati.
Jedan od takvih običaja jeste i uzdržavanje od veselja i odlaska na veselja godinu dana nakon smrti bliskog člana porodice.
Zbog toga se pojedini ljudi pitaju da li će odlaskom na svadbu ili neko drugo slavlje pre isteka godine pokazati nepoštovanje prema onome koga su izgubili.
Jedna vernica postavila je upravo takvo pitanje ocu Dejanu Krstiću, pitajući da li je ovo pravilo crkveno ili je u pitanju čist narodni običaj.
Navela je da se redovno moli za svog bližnjeg, da ga pominje na liturgiji i proskomidiji, daje milostinju i čini dobra dela za pokoj njegove duše, pa pita da li bi malo veselja pre isteka godine zaista predstavljalo nepoštovanje prema upokojenom.
Otac Dejan dao je jasan i precizan odgovor.
- Srce žali, a spoljašnje manifestacije žalosti su drugostepene. Nije svaka žalost ista, niti svi ljudi žale na isti način. Drugačija je tuga majke za detetom, drugačija za supružnikom, bratom ili sestrom, a drugačija za dedom i bakom. Naročito je bol gubitka deteta nešto što je teško porediti sa bilo kojim drugim gubitkom - najpre je istakao otac Dejan, a potom i objasnio:
- Zato ne treba meriti ljubav prema upokojenom dužinom crnine, odsustvom sa veselja ili nekim kalendarskim rokom. Važno je šta nosimo u srcu i kako tu ljubav pokazujemo: molitvom za upokojenog, pominjanjem na liturgiji, proskomidiji, milostinjom i dobrim delima. Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom.
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih. Crni barjak i crnina kad neko blizak umre predstavljaju znak tuge i poštovanja prema preminulom, ali spadaju u domen običaja. Otac Dejan upozorava da mnogi vernici prave grešku očekujući neki natprirodi znak, zbog čega neretko odlažu donošenje važnih odluka.

OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
KAKO UTEŠITI I ŠTA REĆI OSOBI KOJA JE IZGUBILA NAJVOLJENIJE? Otac Željko na primeru majke koja je ostala bez deteta dao i više nego jasan odgovor
ŠTA SA BARJAKOM I CRNINOM KAD PROĐE GODIŠNJICA: Sveštenik kaže da ih treba skloniti, a evo i gde i kako
KOJI JE TAJ TAJANSTVENI ZNAK? Sveštenik objasnio kako prepoznati Božju volju i krenuti putem koji nam je Gospod namenio!
Kaže da danas oko nas kruže razne prefinjene jeresi i sablažnjavaju mnoge ljude, govoreći da su duše paisivne, da spavaju, da pored svoga tela čekaju i i svoje vaskrsnće i slične otrovne i zlobne bogoboračke reči, ali da to nije tačno.
Za osobu koja nije pripadala Pravoslavnoj crkvi ne mogu se vršiti opela, pomeni i druge crkvene molitve na način na koji se one vrše za pravoslavne hrišćane.
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja.
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Pouka kiparskog arhijereja govori o takvim trenucima: rasejanost, umor i osećaj da ništa ne dobijamo dok stojimo u hramu lako postanu opravdanje za ostanak kod kuće.
Od drevne tradicije do savremenog umetničkog izraza, u Galeriji Kolarčeve zadužbine susreću se različite škole, tehnike i poetike.
Ikone su vidljivi, opipljivi prozor u duhovni svet i sredstvo komunikacije sa Bogom i svetiteljima.
Udaljavanje od Crkve je veoma opasno po čoveka.
Od drevne tradicije do savremenog umetničkog izraza, u Galeriji Kolarčeve zadužbine susreću se različite škole, tehnike i poetike.
Ikone su vidljivi, opipljivi prozor u duhovni svet i sredstvo komunikacije sa Bogom i svetiteljima.
Udaljavanje od Crkve je veoma opasno po čoveka.
Prošlost čoveku nije data da je iznova živi.
Na prvi pogled deluju gotovo isto, ali se iza ova dva pojma kriju različiti odgovori na jedno od najvećih pitanja čoveka: šta možemo da znamo o Bogu?
Imam iz Bujanovca, koji gotovo tri decenije predvodi romsku muslimansku zajednicu, biće zadužen za vernike u Srbiji i dijaspori.
U besedi za utorak 15. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički povezuje Isaijino viđenje Hristovog stradanja sa tajnom Božjeg sveznanja i onim što Bog vidi u dubini ljudskog srca.