OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu.
Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan.
U srpskom narodu postoji veliki broj običaja koji prate period nakon smrti bližnjeg. Oni su se prenosili kroz generacije i mnogi ljudi ih se pridržavaju jer im pružaju osećaj reda, utehe i načina da kroz određeni period izraze žalost.
Neki običaji su se toliko ustalili da se često doživljavaju kao pravila kojih se obavezno treba pridržavati.
Jedan od takvih običaja jeste i uzdržavanje od veselja i odlaska na veselja godinu dana nakon smrti bliskog člana porodice.
Zbog toga se pojedini ljudi pitaju da li će odlaskom na svadbu ili neko drugo slavlje pre isteka godine pokazati nepoštovanje prema onome koga su izgubili.
Jedna vernica postavila je upravo takvo pitanje ocu Dejanu Krstiću, pitajući da li je ovo pravilo crkveno ili je u pitanju čist narodni običaj.
Navela je da se redovno moli za svog bližnjeg, da ga pominje na liturgiji i proskomidiji, daje milostinju i čini dobra dela za pokoj njegove duše, pa pita da li bi malo veselja pre isteka godine zaista predstavljalo nepoštovanje prema upokojenom.
Otac Dejan dao je jasan i precizan odgovor.
- Srce žali, a spoljašnje manifestacije žalosti su drugostepene. Nije svaka žalost ista, niti svi ljudi žale na isti način. Drugačija je tuga majke za detetom, drugačija za supružnikom, bratom ili sestrom, a drugačija za dedom i bakom. Naročito je bol gubitka deteta nešto što je teško porediti sa bilo kojim drugim gubitkom - najpre je istakao otac Dejan, a potom i objasnio:
- Zato ne treba meriti ljubav prema upokojenom dužinom crnine, odsustvom sa veselja ili nekim kalendarskim rokom. Važno je šta nosimo u srcu i kako tu ljubav pokazujemo: molitvom za upokojenog, pominjanjem na liturgiji, proskomidiji, milostinjom i dobrim delima. Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom.
Ma koliko čovek verovao, smrt je teška za svakoga i izaziva veliku tugu. Iako Crkva uči da smrt nije konačni kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz prolaznog života u večnost, ljudi se lako ne mire sa gubitkom voljenih. Crni barjak i crnina kad neko blizak umre predstavljaju znak tuge i poštovanja prema preminulom, ali spadaju u domen običaja. Otac Dejan upozorava da mnogi vernici prave grešku očekujući neki natprirodi znak, zbog čega neretko odlažu donošenje važnih odluka.

OVO SVAKI ČOVEK MORA DA URADI PRE SVOJE SMRTI: Starac Arsenije otkrio kako u miru otići pred Boga, ali i bližnjima olakšati tugu!
KAKO UTEŠITI I ŠTA REĆI OSOBI KOJA JE IZGUBILA NAJVOLJENIJE? Otac Željko na primeru majke koja je ostala bez deteta dao i više nego jasan odgovor
ŠTA SA BARJAKOM I CRNINOM KAD PROĐE GODIŠNJICA: Sveštenik kaže da ih treba skloniti, a evo i gde i kako
KOJI JE TAJ TAJANSTVENI ZNAK? Sveštenik objasnio kako prepoznati Božju volju i krenuti putem koji nam je Gospod namenio!
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Crkva upozorava da tuga ne sme da preraste u beznađe i očaj, jer za hrišćanina smrt nema poslednju reč.
U društvu, u kojem je Isus živeo, udarac nije uvek bio samo fizički čin, objašnjava otac Bane.
Odgovor na ovo pitanje može se, inače, naći i u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla.
Sveštenik Jevgenije Murzin objašnjava zbog čega su radost spasenja i sećanje na Hristovo stradanje neraskidivo povezani.
: U besedi za nedelju 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta takvo jedinstvo zaista znači i kako se čovek po blagodati Božjoj približava Gospodu kroz ljubav, poslušnost, dobrotu i žrtvu.
Ruski svetitelj govorio je o borbi sa strastima, promeni misli i delima koja čoveka vode ka Bogu.
Neke navike prenose se generacijama, ali nisu deo pravoslavnog predanja: evo šta treba izbegavati prilikom posete grobovima bližnjih.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Neke navike prenose se generacijama, ali nisu deo pravoslavnog predanja: evo šta treba izbegavati prilikom posete grobovima bližnjih.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Kremast, mirisan i bogat, ovaj namaz od nekoliko dostupnih sastojaka odlično se slaže sa vrućom projom, hlebom, ali i kao dodatak jutarnjem ili glavnom obroku.