Crkva upozorava da tuga ne sme da preraste u beznađe i očaj, jer za hrišćanina smrt nema poslednju reč.
Smrt voljene osobe jedan je od najtežih trenutaka kroz koje čovek može da prođe. Iako pravoslavna vera uči da smrt nije kraj života, već prelazak iz prolaznog zemaljskog sveta u večnost, rastanak sa onima koje volimo gotovo uvek donosi bol, tugu i osećaj praznine. To je prirodno ljudsko osećanje koje ni Crkva ne osuđuje niti potiskuje.
Naprotiv, Pravoslavna crkva sa velikim razumevanjem gleda na žalost onih koji su izgubili svoje najmilije. I sam Gospod Isus Hristos zaplakao je nad grobom prijatelja Lazara, pokazujući da su suze zbog rastanka prirodan izraz ljubavi.
Međutim, Crkva upozorava da tuga ne sme da preraste u beznađe i očaj, jer za hrišćanina smrt nema poslednju reč.
Vera nas uči da duša nastavlja da živi i da molitva za upokojene predstavlja najveći izraz ljubavi prema njima. Umesto da se čovek potpuno prepusti bolu, pozvan je da svoju tugu pretvori u molitvu, sećanje i nadu u vaskrsenje.
Shutterstock/PeopleImages
Tuga zbog smrti bližnjih ne sme da preraste u očaj
Upravo zato sveštenici često naglašavaju da prekomerna i dugotrajna žalost može da nanese štetu i onome koji tuguje.
O tome je govorio i poznati ruski duhovnik, arhimandrit Amvrosije Jurasov. On je upozoravao da demon tuge posebno napada čoveka koji se udalji od molitve i prepusti očajanju.
- Znate, za verujućeg čoveka nema tuge. On ne može biti sam. On nema vremena za tugu. Treba da pročita Jevanđelje, Psaltir, akatiste i kanone. On ima mnogo posla. Ali, kada čovek ne radi i ne moli se, pristupa mu demon tuge i počinje da raspiruje u njemu tu strast - govorio je arhimandrit Amvrosije.
On je savetovao da se u trenucima žalosti čovek još više okrene Bogu, odlazi u crkvu, ispoveda se i moli za pokoj duše preminulog. Prema njegovim rečima, takva molitva donosi korist i živima i upokojenima.
Arhimandrit je na ispovestima slušao mnoga svedočanstva ljudi koje je tuga savladala do te mere da su počeli da doživljavaju neobične pojave.
Shutterstock/New Africa
Suze teško padaju dušama upokojenih
- Neke je tuga savladala do te mere da je počeo da im se javlja đavo u vidu umrlog - upozoravao je on, ali ukazao i na jedan drugačiji primer.
Naime, ispričao je priču o majci koja je nakon smrti svoje ćerke svakodnevno odlazila na groblje i neutešno plakala. Prema njenom svedočenju, jednog dana joj se ukazala ćerka moleći je da više ne plače.
- Otišao sam u jedan sibirski grad u kome smo nekad živeli u zemunici. Posetio sam dom naših suseda. Tu je nekada živela Valentina, moja drugarica iz detinjstva s kojom sam se kao dete igrao. Čuo sam da se udala i kroz dve godine teško razbolela i umrla - istakao je arhimandrit Amvrosije, a zatim ispriča da mu je Valentinina majka ispričala.
Naime, rekla mu je da je svakodnevno ćerkin grob zalivala suzama, ali je jednom dok je uveče šila neko joj pokucao na vrata. Skinula je naočare i rekla "slobodno".
wikipedia/Oleg Bor
Arhimandrit Amvrosije Jurasov
Onda je otac Amvrosije preneo reči nesrećne majke:
- Kad, gle, na pragu moja Valentina! U dugačkoj haljini u kojoj sam je sahranila. Ta haljina je sasvim mokra. Na tren sam zaboravila da je mrtva, pa joj kažem: “Valentina, zašto si tako mokra?” Kaže mi da je od mojih suza.
- Nama je tamo mnogo teško kada rođaci toliko plaču za nama. Nemoj više da plačeš - rekla joj je ćerka.
Posle toga je, prema rečima njene majke koje prenosi otac Amvrosije, otišla i zatvorila za sobom vrata.
- Skočila sam i potrčala niz hodnik, pa na ulicu, od nje ni traga - rekla je ocu Amvrosiju majka, koja je rekla da je tada prestala da plače.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Praznički dani obeleženi su životom pod otvorenim nebom, simbolima zahvalnosti i sećanjem na put kroz pustinju, dok se porodice okupljaju uz molitve, prazničnu trpezu i drevne običaje.
Reči velikog rumunskog duhovnika o anđelu sa krštenja otvaraju pitanje koje vekovima zaokuplja vernike: ko prati čoveka kada napusti ovaj svet i kakvu mu poruku tada donosi.
Za osobu koja nije pripadala Pravoslavnoj crkvi ne mogu se vršiti opela, pomeni i druge crkvene molitve na način na koji se one vrše za pravoslavne hrišćane.
Kaže da danas oko nas kruže razne prefinjene jeresi i sablažnjavaju mnoge ljude, govoreći da su duše paisivne, da spavaju, da pored svoga tela čekaju i i svoje vaskrsnće i slične otrovne i zlobne bogoboračke reči, ali da to nije tačno.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.