ŠTA URADITI KAD VAM LJUDI KOJE VOLITE NANOSE ZLO: Mudar savet starca Nikolaja Gurjanova
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Pravoslavlje tvrdi da stalno prizivanje imena Isusovog postepeno omekšava srce, donosi mir i pomaže da se u drugome vidi čovek, a ne neprijatelj.
U pravoslavnoj duhovnosti Isusova molitva zauzima posebno mesto.
Kratka po formi, a neizmerno duboka po sadržaju, ona glasi: "Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog."
Sveti oci vekovima su je nazivali mačem protiv iskušenja, utehom u nevoljama i putem kojim čovek neprestano priziva ime Božje u svoje srce.
Pravoslavni podvižnici učili su da snaga ove molitve nije u mnoštvu reči, već u veri, pažnji i smirenju sa kojima se izgovara. Zbog toga je Isusova molitva postala svakodnevno pravilo mnogih monaha, ali i vernika koji žive u svetu, rade, podižu porodice i nose teret brojnih životnih briga.
Isusova molitva nije namenjena samo onima koji pate. Ona prati čoveka i tokom svakodnevnih poslova. Dok radi, putuje, odmara se ili se suočava sa brigama, vernik može neprestano u sebi prizivati Gospoda.
Na taj način i najobičniji poslovi dobijaju duhovnu dimenziju, a čovek se uči da svaku misao i svaki korak povezuje sa Bogom.
Posebnu snagu ova molitva ima u trenucima gneva i ozlojeđenosti. Kada čovek nosi u srcu ranu koju mu je neko naneo, lako se prepusti osudi i ogorčenju.
Međutim, pravoslavno iskustvo svedoči da stalno prizivanje imena Isusovog postepeno omekšava srce, donosi mir i pomaže da se u drugome vidi čovek, a ne neprijatelj.
Zato su mnogi starci savetovali da se Isusova molitva ne odvaja od svakodnevnog života, već da postane stalni saputnik vernika.
O njenoj snazi govorio je i jeroshimonah Mojsej Bogoljubov:
"Ko je bolestan - neka tvori Isusovu molitvu, bolest će popustiti. Ko hoće da odmara - ležeći razgibaj prste, tvoreći veliku molitvu, bolje ćeš odmiriti. Ko je zauzet i mora ubrzano da radi - triput je važnije tvoritu Isusovu molitvu. Pongledajte, kako će to ubrzati rad, dozvoliće da uradiš više i brže. Tebe muči zlo osećanje prema onom ko te je povredio - tvori brže Isusovu molitvu i osetićeš, da, ako bi bio ovde taj ko te je povredio, ti bi mu se bacio u zagrljaj.“
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Nijedna svađa, uvreda ili nesporazum ne bi smeli da budu važniji od ljubavi između roditelja i dece.
Gospod Isus Hristos je svojim životom pokazao da je oproštaj jedan od najuzvišenijih izraza ljubavi.
Jednostavna pouka blaženopočivšeg patrijarha srpskog pokazuje zašto je smirenost najjači odgovor onome ko želi da nas isprovocira i kako se u takvoj situaciji čuva dostojanstvo.
Susret jereja Leonida Bratkova sa sedamdesetogodišnjom Anom otvorio je pitanje da li je krštenje samo utočište pred smrću ili poziv na promenu i oproštaj.
Osoba koja gaji neprijateljstvo, mržnju i osećanja osvete uvek je lišena unutrašnjeg mira.
Reči duhovnika iz Vitovnice podsećaju da se najveće unutrašnje borbe često vode u čovekovim mislima.
Jedna kratka pouka ruskog svetitelja govori o trenutku kada razgovor prestaje da bude razgovor i postaje borba za prevlast u kojoj na kraju svi nešto izgube.
Jedni žive u braku i brinu o porodici, dok drugi daju zavete bezbračnosti, poslušanja i nestjažanja, a razlikuju se i po svakodnevnim obavezama i načinu života.
Autori pisma traže da poglavar Carigradske patrijaršije otkaže posetu Rilskom manastiru, navodeći primedbe na ekumenizam, Ukrajinu i međureligijski dijalog.
U besedi za sredu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto su Hristove reči izazvale tako burnu reakciju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Jedna kratka pouka velikog duhovnika i pustinjaka govori o tri misli koje lako mogu da zaokupe čoveka i zbog kojih zaboravlja da ceni ono što već ima.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.