Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Čovek može da traži lek za svoju bol i patnju, a da istovremeno odbija da se odrekne onoga što ga razara. Upravo u tome arhimandrit Jovan Krestjankin prepoznaje jedan od ozbiljnih problema savremenog čoveka. Govoreći o bolestima našeg vremena, on ukazuje na njihovu duhovnu pozadinu i podseća da put ka oporavku ne podrazumeva samo lečenje, već i lični trud, promenu i obraćanje Bogu za pomoć.
- Strašne bolesti našeg vremena rođene su iz bezbožništva. Ove bolesti su takve prirode da prkose medicinskoj veštini, ali zahtevaju želju pacijenta za oporavkom i barem neki trud. A ako se ti napori potkrepe obraćanjem Bogu za pomoć, onda će se, verujte mi, bolest povući. Ali koliko često sada voljeni pate, dok pacijent, gluv i slep, tone sve dublje u močvaru greha - govorio je arhimandrit Jovan Krestjankin.
Otac Krestjankin ne govori o veri kao zameni za medicinu, već o čoveku koji u svojoj borbi ne sme da izgubi svest o sopstvenoj odgovornosti. Molitva, prema njegovoj pouci, nije pasivno čekanje da problem nestane. Ona treba da prati trud čoveka da promeni ono što može da promeni.
U tome je i oštrina ove poruke. Nije dovoljno želeti da prestane ono što boli ako se istovremeno čuva ono što je bol izazvalo. Prvi korak može biti jednostavan, ali nije lak: priznati sebi da je potrebna promena i zatražiti od Boga snagu za nju. Arhimandrit Krestjankin zato ne nudi utehu bez zahteva. Njegova pouka traži od čoveka da se pokrene. Jer tek kada prestane ravnodušnost prema sopstvenom životu, počinje i stvarna borba za njegovo ispravljanje.
Čitanje Jevanđelja za subotu 13. sedmice po Duhovima
SviatlanaLaza/Shutterstock
Jevanđelje
Prva Poslanica Svetog apostola Pavla Korinćanima, začalo 126 (2,6-9)
6. A mudrost govorimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga veka, ni knezova ovoga veka koji su prolazni; 7. nego govorimo premudrost Božiju u tajni sakrivenu, koju predodredi Bog pre vekova za slavu našu, 8. koju ni jedan od knezova ovoga veka nije poznao; jer da su je poznali ne bi Gospoda slave razapeli.9. Nego kao što je napisano: „Što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čoveku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji ga ljube.”
Prva Poslanica Svetog apostola Pavla Solunjanima, začalo 270 (4,13-17)
13. Nećemo pak, braćo, da vam bude nepoznato šta je sa onima koji su usnuli, da ne biste tugovali kao oni koji nemaju nade. 14. Jer ako verujemo da Isus umre i vaskrse, tako će i Bog one koji su usnuli u Isusu dovesti s Njim. 15. Jer vam ovo kazujemo rečju Gospodnjom da mi koji budemo živi o dolasku Gospodnjem, nećemo preteći one koji su usnuli. 16. Jer će sam Gospod sa zapovešću, glasom arhanđela i sa trubom Božijom, sići s neba, i prvo će mrtvi u Hristu vaskrsnuti; 17. a potom mi živi koji ostanemo bićemo zajedno s njima uzneseni na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.
15. Tada otidoše fariseji i na većanju se dogovoriše kako bi ga uhvatili u reči. 16. I poslaše k njemu učenike svoje sa irodovcima, govoreći: „Učitelju, znamo da si istinit i putu Božijem zaista učiš i ne obazireš se ni na koga, jer ne gledaš ko je ko od ljudi. 17. Kaži nam, dakle, šta ti misliš: treba li dati porez ćesaru ili ne?” 18. Razumevši Isus lukavstvo njihovo reče: „Što me kušate, licemeri? 19. Pokažite mi novac porezni.” A oni mu donesoše dinar. 20. I reče im: „Čiji je ovaj lik i natpis?” 21. Rekoše mu: „Ćesarev.” Tada im reče: „Podajte, dakle, ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu.” 22. I čuvši zadiviše se, i ostavivši ga otidoše.
Sveti starac govorio je bez uvijanja o onima koji zanemaruju svoje zdravlje, ali i o pogrešnom shvatanju vere zbog kojeg čovek odbacuje pomoć koja mu je pružena.
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je o nečemu što se često događa u odnosima među ljudima, a što mnogi prepoznaju tek kada već nastanu ljutnja, zameranje i potreba da se drugome uzvrati.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve podsetio je na snagu njenog „da“ Bogu, istakavši da nam Majka Božja svojim primerom otkriva kako se prihvatanjem Njegove volje dolazi do istinske slobode i spasenja.
Na Veliku Gospojinu u Derventi proslavljena je hramovna slava Sabornog hrama i slava grada, a mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o stradanju, odbrani naroda i značaju molitve za upokojene.
Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, meštani svedoče da ga velika crkvena služba nikada nije udaljila od ljudi i mesta iz kojeg je potekao, kojem se rado vraćao i koje je nosio u srcu do kraja života.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
U trenucima kada se čoveku čini da je nada izgubljena, pouka jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka donosi neočekivan odgovor - priču o povratku, milosti i unutrašnjem preokretu.
Oštra, ali duboko tačna pouka arhimandrita Epifanija Teodoropulosa otkriva zašto bol nije kraj puta, već mesto na kome čovek prvi put na pravi način vidi i sebe i Gospoda.
Svetitelj i pisac iz 19. veka uči nas da bol koji nanosimo drugima ne ostaje samo kod njih, već se vraća u našu dušu – i da samo pažljivo življenje donosi istinski mir.
Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, meštani svedoče da ga velika crkvena služba nikada nije udaljila od ljudi i mesta iz kojeg je potekao, kojem se rado vraćao i koje je nosio u srcu do kraja života.
Crkveno predanje govori o čudesnom okupljanju Hristovih učenika u Jerusalimu, dok jedan od apostola nije uspeo da stigne na vremem a ovaj neobični prizor vekovima je nadahnjivao pravoslavne ikonopisce.
Crkveno predanje govori o čudesnom okupljanju Hristovih učenika u Jerusalimu, dok jedan od apostola nije uspeo da stigne na vremem a ovaj neobični prizor vekovima je nadahnjivao pravoslavne ikonopisce.
Dar srpskih iseljenika postao je više od ukrasa, noseći snažnu poruku ljubavi prema rodnom gradu, vernosti svetinji i zajedništvu koje ne prekida ni velika udaljenost.