Duhovna riznica 22.08.2026 | 00:01

DA LI BOLESTAN VERNIK PRE TREBA DA SE MOLI ILI DA PIJE LEKOVE: Sveti Gavrilo objasnio gde je granica između vere i lakomislenosti

Slika Autora
Izvor: Religija.rs
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
DA LI BOLESTAN VERNIK PRE TREBA DA SE MOLI ILI DA PIJE LEKOVE: Sveti Gavrilo objasnio gde je granica između vere i lakomislenosti
 manastirpodmaine.org (http://manastirpodmaine.org

Sveti starac govorio je bez uvijanja o onima koji zanemaruju svoje zdravlje, ali i o pogrešnom shvatanju vere zbog kojeg čovek odbacuje pomoć koja mu je pružena.

Bolest čoveka često suoči sa pitanjem gde se završava poverenje u Boga, a počinje njegova lična odgovornost. Neko zanemari zdravlje, uveren da će ga vera sačuvati od posledica sopstvene nepažnje, dok drugi odbija lekove, misleći da bi time pokazao veću veru u Božiju pomoć. Jednu važnu granicu između vere i lakomislenosti povukao je Sveti Gavrilo Gruzijski, čija pouka govori upravo o tome kako hrišćanin treba da se odnosi prema bolesti i lečenju.

- Kada pada kiša, neki će skinuti cipele i reći da se Božijom pomoću neće prehladiti. A kada se prehlade, šta je Gospod kriv što su se prehladili zbog svoje lakomislenosti? Drugi, pak, kada se razbole, reći će iz ponosa: „Neću lekove, Bog će mi pomoći.“ Čoveče Božiji! Ako te boli glava, popij nešto protiv bolova sa verom u Gospoda, jer je Gospod lekovima dao lekovita svojstva. Ako ti ne pomogne lek protiv bolova, onda prizivaj svetitelje - govorio je Sveti Gavrilo Gruzijski.

Pouka je jednostavna, ali pogađa dve krajnosti koje lako mogu da se predstave kao vera. Prva je neodgovornost prema sopstvenom zdravlju, a druga je odbacivanje lečenja iz pogrešno shvaćenog pouzdanja u Boga. Sveti Gavrilo ne suprotstavlja lek i molitvu, već ih postavlja u pravi odnos: čovek treba da učini ono što je do njega, a da se pritom ne odrekne poverenja u Boga.

U njegovim rečima nema mesta ni za bezbrižno izlaganje bolesti ni za ponosno odbijanje pomoći. Vera, kako ova pouka pokazuje, ne oslobađa čoveka odgovornosti, već ga podseća da i ono što mu može pomoći može biti dar Božije promisli.

Zato je završna misao Svetog Gavrila posebno snažna: kada ljudska pomoć ne donese očekivani odgovor, čovek nije ostavljen bez nade. Tada se još usrdnije okreće molitvi i priziva svetitelje. Vera se, dakle, ne meri time koliko će čovek odbiti pomoć, već time kome će poveriti i svoje napore i svoju nemoć.

Čitanje Jevanđelja za subotu 12. sedmice po Duhovima

Shutterstock/sianstock
Jevanđelje

 

Prva Poslanica Svetog apostola Pavla Korinćanima, začalo 125 (1,26-29)

26. Jer gledajte, braćo, na vas pozvane: nema tu ni mnogo mudrih po telu, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenita roda;  27. nego što je ludo pred svetom ono izabra Bog da posrami mudre; i što je slabo pred svetom ono izabra Bog da posrami jake;  28. I što je neplemenito pred svetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste,  29. da se ne pohvali ni jedno telo pred Bogom.

Prva Poslanica Svetog apostola Pavla Solunjanima, začalo 270 (4,13-17)

13. Nećemo pak, braćo, da vam bude nepoznato šta je sa onima koji su usnuli, da ne biste tugovali kao oni koji nemaju nade.  14. Jer ako verujemo da Isus umre i vaskrse, tako će i Bog one koji su usnuli u Isusu dovesti s Njim.  15. Jer vam ovo kazujemo rečju Gospodnjom da mi koji budemo živi o dolasku Gospodnjem, nećemo preteći one koji su usnuli.  16. Jer će sam Gospod sa zapovešću, glasom arhanđela i sa trubom Božijom, sići s neba, i prvo će mrtvi u Hristu vaskrsnuti;  17. a potom mi živi koji ostanemo bićemo zajedno s njima uzneseni na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.

Jevanđelje po Mateju, začalo 82. (20,29-34)

29. I kad oni izlažahu iz Jerihona, za njim pođe narod mnogi.  30. I gle, dva slepca seđahu kraj puta, i čuvši da Isus prolazi, povikaše govoreći: „Pomiluj nas, Gospode, sine Davidov!”  31. A narod im prećaše da ućute; a oni još većma povikaše govoreći: „Pomiluj nas, Gospode, sine Davidov!”  32. I stavši Isus dozva ih, i reče: „Šta hoćete da vam učinim?”  33. Rekoše mu: „Gospode, da se otvore oči naše.”  34. I smilova se Isus, i dotače se očiju njihovih, i odmah progledaše oči njihove, i otidoše za njim.

BONUS VIDEO