Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Depresija je vodeći zdravstveni problem 21. veka, a broj obolelih širom sveta neprekidno raste.
Dok se ordinacije pune, a potrošnja antidepresiva skače, lekari i teolozi pokušavaju da odgovore na ključno pitanje: da li savremeni čovek boluje od medicinskog poremećaja ili proživljava duboku duhovnu krizu?
Sa stanovišta savremene medicine, depresija je ozbiljna bolest. Psihijatrija je definiše kao poremećaj koji nastaje usled hemijskog disbalansa u mozgu, odnosno nedostatka neurotransmitera poput serotonina. Na njenu pojavu utiču genetika, hroničan stres i traume.
Zato klasična medicina spas za ovu pošast vidi u kombinaciji psihoterapije i lekova koji vraćaju hemijsku ravnotežu u organizmu.
Shutterstock/Prathankarnpap
Pravoslavlje uzrok depresije vidi u gordosti
Sa druge strane, pravoslavna duhovna tradicija koren ovog problema vidi u duhovnoj sferi. Sveti oci su stanje duboke potištenosti nazivali "uninije" ili čamotinja. Pravoslavlje nas uči da tuga i očajanje često nastaju kada čovek izgubi smirenje, prestane da se moli i okrene se isključivo sopstvenom egu.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Ovu direktnu vezu između ljudskog ponosa, odsustva molitve i pada u tešku depresiju najpreciznije je objasnio čuveni ruski duhovnik, arhimandrit Amvrosije Jurasov:
- Obično, ako čovek nema molitvu, on je stalno depresivan. To je posebno tačno za gorde, one koji vole da osuđuju i kritikuju. Takvom čoveku kažete da to ne treba da radi, da će ga mučiti očajanje, ali on ne razume. Želi da bude glavni, da zabode nos u svaki kutak, da zna sve, da svima dokaže svoje pravo. Takva osoba ima visoko mišljenje o sebi. A kada naiđe na otpor, nastaju skandali i uvrede, Božja blagodat odlazi, i čovek pada u očajanje.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.