Tamjan je jedan od najprepoznatljivijih simbola pravoslavne vere, a njegovo mesto nije samo u crkvi već i u domu svakog vernika. Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Još u starozavetno vreme tamjan je imao posebno mesto u služenju Bogu, a u hrišćanstvu je postao simbol molitve koja se uzdiže ka nebu. Zato sveštenici tokom bogosluženja kade oltar, ikone, hram i okupljeni narod, podsećajući na svetost molitve i zajedništvo vernika.
Međutim, kadenje nije vezano isključivo za crkvene obrede. U pravoslavnim domovima tamjan se pali tokom porodične molitve, za praznike, u vreme posta, ali i onda kada ukućani prolaze kroz teške trenutke. Vernici na taj način posvećuju svoj životni prostor i stvaraju uslove za molitvu i duhovni mir.
U narodu postoji duboko ukorenjeno verovanje da tamjan donosi blagoslov domu, a njegovo paljenje povezuje se sa udaljavanjem nemira, straha i zlih uticaja. Ipak, suština ovog običaja nije u samom dimu niti u verovanju da predmet može automatski da reši čovekove probleme, već u molitvi i veri sa kojima se tamjan prinosi Bogu.
O njegovom značaju govorio je i jedan od najpoštovanijih pravoslavnih duhovnika, starac Tadej, čije se reči i danas prenose među vernicima. On je posebno isticao važnost kadenja doma, ukazujući na duhovno značenje tamjana:
"Tamjan je čudo Božje. Nije dovoljno samo provetravati prostorije, treba ih i okaditi tamjanom. Jer neke otrove koji ostaju u vazduhu, uništava samo tamjan. I zla sila beži kad palimo tamjan."
Bonus video
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.