Crkva ne osuđuje čoveka koji prolazi kroz takva iskušenja, već ga poziva da se protiv njih bori molitvom, verom i zahvalnošću Bogu.
U pravoslavnoj duhovnosti uninija (depresija medicinski) se smatra jednom od najopasnijih duhovnih bolesti. Ovaj pojam najčešće se prevodi kao duhovna potištenost, malodušnost ili gubitak nade, ali njegovo značenje je mnogo dublje.
To je stanje u kojem čovek počinje da gubi veru da Bog deluje u njegovom životu, prepušta se bezvoljnosti, očajanju i ne vidi izlaz iz teškoća koje ga okružuju.
Sveti oci upozoravali su da uninije ne dolazi uvek kroz velike nevolje. Ponekad se javlja postepeno, kroz svakodnevne brige, razočaranja, strahove i stalno usmeravanje pažnje na ono što je loše.
Čovek tada počinje da misli da su njegovi problemi najveći, da rešenja nema i da je sve izgubljeno. Umesto poverenja u Boga, u srce se uvlače nemir i beznađe.
Crkva ne osuđuje čoveka koji prolazi kroz takva iskušenja, već ga poziva da se protiv njih bori molitvom, verom i zahvalnošću Bogu. Upravo zahvalnost za dar života, čak i onda kada okolnosti nisu onakve kakve bismo želeli, predstavlja jedan od načina da se sačuva duhovna radost i unutrašnji mir.
Govoreći o ovoj temi, protojerej Andrej Lemešonok upozorio je da gotovo svaki čovek nosi svoje breme i da svako ima mnoštvo problema koji mu se čine nerešivim. Međutim, kako ističe, hrišćanin ne sme dozvoliti da ga teškoće odvoje od radosti koju donosi vera u Vaskrslog Hrista.
SPC
protojerej Andrej Lemešonok
- Pomozi nam svima Gospode da ne padnemo u uninije, jer ja mislim da isto tako kao kod mene, tako i kod vas postoji hiljadu problema i oni su nerešivi. I ovde je loše i onde je loše, i onde se sve ruši i ovde je sve naopačke, i uopšte, sve je kako ne treba i sve je kod tebe loše... Ali, treba reći "da se obraduje duša moja Gospodu!"
Kaže da se uvek treba radovati.
- Treba se radovati. Radovati zato što je Hristos Vaskrsao! I to je već ocrkovljenost čoveka, razumete? On već počinje da živi po kalendaru crkvenome, a ne po raspoloženju, htenju, pritisku, klimi, kursu dolara i drugim nekim parametrima. To su sve sitnice. A zamislite: čovek živeo, živeo, štedeo i odjednom hop! - sve u slivnik! I njegov život gubi smisao. Čovek je živeo, živeo, bolovao, bio zdrav, trčao i onda odjednom cap! Više nizašta nije. I smisla više nema.
Shutterstock Schager
Uvek se mora i može pronaći smisao života
Kaže da kako god bilo ili kako god će biti, da se morao naći smisao.
- Moramo imati smisao unutra, i tada nas niko ne može odvojiti od ljubavi Božije. I zato, dragi moji, čuvajte veru pravoslavnu i čuvajte taj veliki dar koji smo svi dobili i koji moramo da razvijamo, jer ako u nama bude vere koliko i zrno gorušičino, planine oko nas će se pomerati.
- A danas treba da vidimo jedni druge, ja ne kažem da zavolimo jer je to prejaka reč, ali razumeti i prihvatiti jedni druge, ma kako da je to teško, ma koliko da to snage od nas zahteva, i uopšte treba da zahvaljujemo Bogu za to što nam daje život. A život sa Bogom je početak večnosti, to je zaista veliki dar.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.