Crkva ne osuđuje čoveka koji prolazi kroz takva iskušenja, već ga poziva da se protiv njih bori molitvom, verom i zahvalnošću Bogu.
U pravoslavnoj duhovnosti uninija (depresija medicinski) se smatra jednom od najopasnijih duhovnih bolesti. Ovaj pojam najčešće se prevodi kao duhovna potištenost, malodušnost ili gubitak nade, ali njegovo značenje je mnogo dublje.
To je stanje u kojem čovek počinje da gubi veru da Bog deluje u njegovom životu, prepušta se bezvoljnosti, očajanju i ne vidi izlaz iz teškoća koje ga okružuju.
Sveti oci upozoravali su da uninije ne dolazi uvek kroz velike nevolje. Ponekad se javlja postepeno, kroz svakodnevne brige, razočaranja, strahove i stalno usmeravanje pažnje na ono što je loše.
Čovek tada počinje da misli da su njegovi problemi najveći, da rešenja nema i da je sve izgubljeno. Umesto poverenja u Boga, u srce se uvlače nemir i beznađe.
Crkva ne osuđuje čoveka koji prolazi kroz takva iskušenja, već ga poziva da se protiv njih bori molitvom, verom i zahvalnošću Bogu. Upravo zahvalnost za dar života, čak i onda kada okolnosti nisu onakve kakve bismo želeli, predstavlja jedan od načina da se sačuva duhovna radost i unutrašnji mir.
Govoreći o ovoj temi, protojerej Andrej Lemešonok upozorio je da gotovo svaki čovek nosi svoje breme i da svako ima mnoštvo problema koji mu se čine nerešivim. Međutim, kako ističe, hrišćanin ne sme dozvoliti da ga teškoće odvoje od radosti koju donosi vera u Vaskrslog Hrista.
SPC
protojerej Andrej Lemešonok
- Pomozi nam svima Gospode da ne padnemo u uninije, jer ja mislim da isto tako kao kod mene, tako i kod vas postoji hiljadu problema i oni su nerešivi. I ovde je loše i onde je loše, i onde se sve ruši i ovde je sve naopačke, i uopšte, sve je kako ne treba i sve je kod tebe loše... Ali, treba reći "da se obraduje duša moja Gospodu!"
Kaže da se uvek treba radovati.
- Treba se radovati. Radovati zato što je Hristos Vaskrsao! I to je već ocrkovljenost čoveka, razumete? On već počinje da živi po kalendaru crkvenome, a ne po raspoloženju, htenju, pritisku, klimi, kursu dolara i drugim nekim parametrima. To su sve sitnice. A zamislite: čovek živeo, živeo, štedeo i odjednom hop! - sve u slivnik! I njegov život gubi smisao. Čovek je živeo, živeo, bolovao, bio zdrav, trčao i onda odjednom cap! Više nizašta nije. I smisla više nema.
Shutterstock Schager
Uvek se mora i može pronaći smisao života
Kaže da kako god bilo ili kako god će biti, da se morao naći smisao.
- Moramo imati smisao unutra, i tada nas niko ne može odvojiti od ljubavi Božije. I zato, dragi moji, čuvajte veru pravoslavnu i čuvajte taj veliki dar koji smo svi dobili i koji moramo da razvijamo, jer ako u nama bude vere koliko i zrno gorušičino, planine oko nas će se pomerati.
- A danas treba da vidimo jedni druge, ja ne kažem da zavolimo jer je to prejaka reč, ali razumeti i prihvatiti jedni druge, ma kako da je to teško, ma koliko da to snage od nas zahteva, i uopšte treba da zahvaljujemo Bogu za to što nam daje život. A život sa Bogom je početak večnosti, to je zaista veliki dar.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
Kroz svetu tajnu ispovesti, razgovore, savete o molitvi i postu, duhovnik bi trebalo da pomogne čoveku da prepozna sopstvene slabosti, pobedi greh i napreduje u hrišćanskom životu.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Kroz svetu tajnu ispovesti, razgovore, savete o molitvi i postu, duhovnik bi trebalo da pomogne čoveku da prepozna sopstvene slabosti, pobedi greh i napreduje u hrišćanskom životu.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Poslednji ispraćaj Maise i Meri Daoud okupio je porodicu, prijatelje i vernike u Hramu Svetog Porfirija u Gazi, dok je Jerusalimska patrijaršija uputila molitvu za pokoj njihovih duša i utehu najbližima.
Jedan od Sedamdesetorice nije pred rimskom vlašću branio samo sebe, već je sastavio odbranu hrišćanske vere i zatražio da se vernici ne gone bez stvarne krivice.