U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Pitanje apostola Filipa „Gospode, pokaži nam Oca“ otvara jedno od najdubljih mesta Hristove besede učenicima: kako čovek može da upozna Boga koga ne može da vidi telesnim očima. Upravo na tim Hristovim rečima "Koji vide mene, vide Oca" vladika Nikolaj Velimirović u svojoj besedi za nedelju 18. po Duhovima razmatra tajnu božanske prirode Sina i Njegovu jednosušnost sa Ocem, podsećajući da se Bog ljudima javio kroz ovaploćenog Hrista.
Beseda o božanstvu Sina i bitijnoj jednakosti s Ocem
"Koji vide mene, vide oca." (Jov. 14, 9)
Gospode, pokaži nam oca, i biće nam dosta, reče Filip. Na ove reči odgovori mu Gospod Isus: toliko sam vrijeme s vama i nijesi me poznao, Filipe? Koji vidje mene, vidje oca. Tako odgovori Gospod svome učeniku.
Filip je želeo da vidi Boga telesnim očima. Tri godine gledao je on Hrista, i nije Ga poznao kao Boga. Zašto? Zato što je u to vreme, pre silaska Duha Svetoga, Filip gledao telom u telo, tj. telesnim očima gledao je i video je Gospoda Hrista kao čoveka. On još nije bio video Božanstvo u Sinu Božjem vaploćenom, a traži da vidi Boga Oca!
Koji vidje mene, vidje oca. Time Gospod neće da kaže da je On Bog Otac; ne, nego da su On i Otac jednog bića. U koliko se Bog u opšte mogao pokazati ljudima, On se pokazao kroz Boga Sina, koji se javio ljudima kao čovek. Bog Otac nije se vaplotio; Bog Duh Sveti nije se vaplotio; samo se Bog Sin vaplotio.
Kako, dakle da pokaže On Oca Svoga telesnim očima smrtnoga čoveka? Zato se upravo i vaplotio Sin, da Sobom objavi ljudima i Sebe, i Oca i Duha Svetoga, jedinosušno Božanstvo, troično po ipostasi.
Koji vidje mene, vidje oca. Gospod ovde misli na božansku prirodu svoju. U tome je On potpuno jednak i jednobitan sa Ocem. I da je Filip mogao u to vreme videti božansku prirodu Hristovu, on ne bi ni stavio onaj zahtev: pokaži nam oca.
Naravno, on nije ni mogao videti božansku prirodu, koja je duhovna i nevidljiva, ali je mogao videti, i to jasno videti, velika dela Hristova kao projavu Njegove božanske prirode.
I danas, braćo, neki ljudi govore: pokažite nam Boga, pa ćemo verovati! Recite im: evo mi vam pokazujemo Gospoda Hrista, verujte! Devetnaest vekova sam s vama, ljudi, pa zar Me još niste poznali? Devetnaest vekova, ispunjenih slavom Njegovom, čudesima, silom, blagodaću, milošću, svetiteljima, mučenicima! I još maloumni pitaju: gde je Bog?
O Hriste Gospode, Bože naš, otvori oči duhovne onima koji još ne vide da vide veličanstvo slave Tvoje. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
U besedi za utorak 16. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači početak Jevanđelja po Jovanu i govori o Sinu Božjem kroz koga je sve stvoreno i koji je radi spasenja došao među ljude.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
U besedi za petak 18. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako se u tim rečima otkriva istinita ljudska priroda Gospoda Isusa Hrista i zašto je, uprkos strahu od smrti, prihvatio put Golgote.
U besedi za subotu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički donosi snažno razmišljanje o onome što ljudi smatraju najvećim blagom i o putu kojim se, prema Hristovim rečima, dolazi do Oca.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U besedi za ponedeljak 20. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva šta je Isus Hristos doneo ljudima i kako se otkriva neizmerna ljubav Nebeskog Oca
U besedi za subotu 19. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zašto se put ka Gospodu ne prelazi ohološću i uzdizanjem sebe, već ljubavlju, smirenjem i spremnošću da tvorimo volju Božju.
U besedi za sredu 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da dobro delo ne treba koristiti za sopstvenu slavu, već ga sa ljubavlju prepustiti drugima da prepoznaju njegovu vrednost.
U besedi za ponedeljak 19. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristove reči o Utešitelju i govori o savršenoj saglasnosti Oca, Sina i Svetoga Duha.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.