KAKO NASTAJU NEUROZE I DRUGE DUŠEVNE MUKE: Patrijarh Pavle otkrio kako sačuvati psihu i šta možemo, u tom smislu, naučiti od dece
Crkva uči da čovek nije samo telo i psiha, već i duhovno biće koje čezne za smislom, ljubavlju i zajedništvom sa Bogom.
Pravoslavna tradicija uči da se od uninije čovek spasava postepeno, vraćanjem unutrašnje budnosti, molitvom i malim ali istrajnim dobrim delima.
Uninije, u pravoslavnoj duhovnoj tradiciji, predstavlja stanje duboke klonulosti duše u kojem čovek gubi volju, radost i snagu za ono što je spasonosno. Ono se ne svodi samo na tugu ili trenutni umor, već je reč o duhovnoj obamrlosti koja zahvata čitav čovekov unutrašnji svet.
Sveti oci su je svrstali među najteže duhovne borbe, jer potkopava temeljnu sposobnost čoveka da stoji pred Bogom, da se moli i da čini dobro.
Do uninije najčešće dovode duga nezadovoljstva, neraščišćene misli, duhovna rasejanost, gubitak smisla u svakodnevnim obavezama, preopterećenost ovim svetom, ali i nedostatak molitve i unutrašnje discipline.
Često nastaje i iz očekivanja koja ostanu neispunjena, iz razočaranja u sebe ili druge, ili iz uporednog posmatranja sopstvenog života sa životima drugih ljudi.
Kada čovek dopusti da ga obuzme takvo stanje, u njemu se javlja težina i prema fizičkom radu i prema duhovnim delima, a praznina sve više preuzima srce.
Pravoslavna tradicija uči da se od uninije čovek spasava postepeno, vraćanjem unutrašnje budnosti, molitvom i malim ali istrajnim dobrim delima. Važna je i kontrola misli, odbacivanje samosažaljenja i obnova zahvalnosti prema Bogu.
Presudnu ulogu imaju pokajanje, razgovor sa sveštenikom ili duhovnikom, kao i svestan napor da se ponovo uđe u ritam molitve i liturgijskog života. Često i sama poslušnost – bilo u porodici, poslu ili zajednici – vraća duši snagu, jer usmerava čoveka ka smislenom delanju.
Opasnost uninija leži u tome što ono ne ostaje samo na nivou duševnog stanja; ono lako prelazi u duhovni pad, bezvoljnost, pa čak i gubitak nade. Čovek postaje podložniji grehu, povlači se u sebe, gubi poštovanje prema svetinji i prema sopstvenom životu. Zato su Sveti Oci naglašavali da se uninije ne sme hraniti mislima koje ga jačaju, već da se protiv njega treba boriti odlučno, ustrajno i sa verom.
Sveti Amvrosije Optinski ovako opominje o ovoj pojavi:
"Uninije je isto što i lenjost, samo gore. Uninije slabi i telo i duh. Ne želiš da radiš niti da se moliš, ideš u crkvu sa prezirom i celo tvoje biće slabi."
Crkva uči da čovek nije samo telo i psiha, već i duhovno biće koje čezne za smislom, ljubavlju i zajedništvom sa Bogom.
Pravoslavna duhovnost jasno razlikuje zdrav od štetnog odmora.
Oba stručnjaka u svom radu ukazuju na duhovne uzroke mnogih neurotičnih stanja i nude alternativni pristup koji, prema njihovim tvrdnjama, mnogima donosi olakšanje i unutrašnji mir.
Tamo gde čovek vidi kraj, Crkva govori o početku — o povratku sebi, o vraćanju poverenja u tvorca koji ne ostavlja nikoga.
U besedi za sredu 2. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o odgovornosti, roditeljstvu i dubokom smislu zajednice koju naziva velikom tajnom Božjom.
Svakodnevni vodič kroz Apostolski post sa predlozima posnih obroka, molitvama i duhovnim poukama najvećih svetitelja pravoslavlja.
Umesto uobičajenog unutrašnjeg otpora, svetitelj opisuje neočekivan pristup i ukazuje da se izlaz ne nalazi u pojačanoj borbi, već u smirenju koje prekida napad i menja njegov pravac.
U manastiru Vatoped vekovima se čuvaju brojna svedočanstva bračnih parova koji su, posle dugogodišnje borbe za potomstvo, dobili decu moleći se pred ovom svetinjom.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
Protojerej-stavrofor Vojislav Bilbija opisuje susret sa starcem na Svetoj gori, u kojem su bol, upozorenja i neobični događaji oblikovali jedno od najintenzivnijih sećanja u njegovom životu.
Jednostavan recept iz rerne koji spaja blage začine i pun ukus, idealan za dane posta na ulju i brz, zdrav obrok koji se lako uvodi u svakodnevnu trpezu.
Od Svetog Save i Stefana Nemanje preko Trojeručice i rukopisa do požara koji umalo nije promenio sudbinu - priča o svetom mestu koje više od osam vekova traje između istorije, vere i monaškog života.