Njegove reči otvaraju pitanje koje se često prećuti kada nestanu bliskost, strpljenje i razumevanje, a odgovor ne upućuje prvo na drugoga, već na naš odnos prema Bogu.
Sve češće ljudi postaju udaljeni jedni od drugih, čak i kada su fizički blizu. Razgovori postaju kraći, strpljenje slabije, a razlike dovoljne da se prekine odnos koji je godinama građen. Blaženopočivši patrijarh srpski Pavle uzrok takve udaljenosti nije video samo u nesuglasicama među ljudima, već je ukazivao na dublji razlog i ostavio pouku koja pokazuje gde treba tražiti početak ponovnog približavanja.
- Što smo dalje od Boga, dalje smo i jedni od drugih - govorio je patrijarh Pavle.
U ovoj kratkoj rečenici sabrana je misao karakteristična za njegovo hrišćansko poučavanje: odnos prema Bogu ne može da se odvoji od odnosa prema drugom čoveku. Kada vera ostane po strani, lakše se umnožavaju gordost, osuda, netrpeljivost i ravnodušnost. Zato put prema drugome, prema ovoj pouci, počinje od čovekovog odnosa sa Bogom.
Patrijarh Pavle nije ljudsku udaljenost posmatrao samo kao posledicu različitih karaktera ili sukoba. Iza nje može stajati i duhovno udaljavanje koje čoveka postepeno zatvara u sopstvene interese. Njegova pouka zato ne traži krivca u drugome, već upućuje na mesto odakle promena može da počne.
A kada se čovek približi Bogu, menja se i način na koji gleda onoga pored sebe. Tada se i ono što je među ljudima postalo prepreka može ponovo sagledati drugačije.
Čitanje Jevanđelja za utorak 19. sedmice po Duhovima
Foto: SPC
Jevanđelje
Poslanica Svetog apostola Pavla Filipljanima, začalo 236 (1,8-14)
8. Jer Bog mi je svedok, koliko čeznem za svima vama u ljubavi Isusa Hrista; 9. i za to se molim Bogu da ljubav vaša sve više i više izobiluje u poznanju i svakom rasuđivanju, 10. da procenite šta je najbolje, da budete čisti i besprekorni na dan Hristov, 11. puni plodova pravde kroz Isusa Hrista, na slavu i hvalu Božiju.12. Hoću pak da znate, braćo, da je ono što se zbilo sa mnom samo doprinelo napretku jevanđelja, 13. Tako da sav carski sud i svi ostali znaju da sam u okovima za Hrista. 14. I mnoga braća u Gospodu, obodrena okovima mojima, još više su se osmelili da bez straha govore reč Božiju.
12. I kada beše Isus u jednome gradu, i gle, čovek sav u gubi, pa videvši Isusa pade ničice i zamoli ga govoreći: „Gospode, ako hoćeš možeš me očistiti.” 13. I pruživši ruku dohvati ga se, i reče: „Hoću, očisti se!” I odmah guba otide s njega. 14. I on mu zapovedi da nikom ne kazuje: „Nego idi i pokaži se svešteniku, i prinesi dar za očišćenje svoje, kako je naredio Mojsej za svedočanstvo njima.” 15. Ali se glas o njemu još većma širio, i mnoštvo naroda stecaše se da ga slušaju i da ih on isceljuje od njihovih bolesti. 16. A on se udaljavaše u pustinju i moljaše se Bogu.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Razbojnik sa krsta i Hristov apostol našli su se na potpuno različitim stranama večnosti, a mitropolit objašnjava šta njihov primer govori o pokajanju, očajanju i našoj sklonosti da drugome prerano presudimo.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Reči blaženopočivšeg srpskog patrijarha Pavla otkrivaju zašto sujeta i gordost dovode do nesporazuma i kako da sačuvamo unutrašnji mir čak i kada nas drugi provociraju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.